Kupam se jednom mjesečno bez obzira na to bila prljava ili ne. Tim je riječima slavna engleska kraljica Elizabeta I. reagirala na kompliment nekog veleposlanika da izgleda sjajno, čisto i uredno, kao da je upravo izišla iz kade.

Kad se Elizabeta I. pohvalila svojim “redovitim” kupanjem, bilo je to prije više od 500 godina, dakle u doba kad je renesansa već umnogome promijenila običaje srednjeg vijeka, razdoblja inače poznatog po niskoj razini higijene, kupanja napose. Naravno, renesansa nije baš svima legla dobro i poticajno, osobito siromašnim slojevima koji su sebi i dalje rijetko kada mogli priuštiti luksuz kupanja, a kupati se nije dalo ni mnogima iz ugledne aristokracije europskih dvorova. Kupanju nije sklona bila ni Izabela Španjolska, koja se 1601., zbog opsade Ostenda, zarekla da se neće preodijevati i prati dok opsada ne prestane, pa je ta njezina odluka trajala nevjerojatne tri godine, tri mjeseca i 13 dana! I francuski kralj Luj XIII. bježao je od vode k'o đavo od tamjana. Kupanja se strašio i Luj XIV., koji se prvi i zadnji put okupao kada je napunio sedam godina. Odonda sve do smrti samo se mirisao i trljao vlažnim ručnicima namočenim u kojekakve miomirise. Užas!

Inače je povijest civilizacije prepuna dobrih i loših primjera higijene, kupanja i čistočće tijela, kao i higijene okruženja gdje se boravi. Rimljani su u svezi s tim pitanjem bilo jedinstveni - kod njih su javne kupke bile mjesta društvenog okupljanja, posla i politike, ali i seksa i razvrata. Neki zapisi svjedoče da je uobičajeni razgovor među dobrostojećim pukom i posebno bogatima u starom Rimu počinjao pitanjem: Gdje si se jučer kupao?

Kad je počeo srednji vijek, razina higijene konstantno se smanjivala. Općenito se smatra da je srednji vijek najprljavije razdoblje u europskoj povijesti. Ne treba čuditi da je kuga carevala. Pritom su negativnu ulogu u održavanju higijene, odnosno kupanja, odigrale i neke crkvene strukture, kojima je zagovaranje kupanja bilo prizivanje poganskih običaja. “Čisto tijelo i čista haljina znače nečistu dušu”, govorila je Paula, sestra iz Betlehema. Ni inkvizicija nije na kupanje gledala naklono, čak je u optužbi protiv krivovjeraca znala navesti da su “poznati po tome da se kupaju”. No, svim opstrukcijama kupanja unatoč, mnoge su stare rimske terme opstale i tijekom srednjeg vijeka, doduše manje na zapadu, a više na istoku.

Posve drukčji pristup održavanje čistoće tijela imali su Arapi. Na Pirenejskom poluotoku, prije nego su kršćani uzvratili udarac i povratili izgubljene teritorije, nerijetko se govorilo da su u odnosu na kršćane na sjeveru andaluzijski Arapi na jugu najčistiji na svijetu. Na čistoću tijela i redovito kupanje pomno su pazili i stari Kinezi, a i pretkolumbovske civilizacije Južne i Srednje Amerike nisu na kupanje gledale kao na nešto strano i nepotrebno. Naprotiv.

Situacija se umnogome popravljala kroz 19. i na početku 20. stoljeća. Kad su Amerikanci počeli graditi kuće s tuševima i kupaonicama, kad je tijekom Krimskog rata Florence Nightingale pokazala da higijena može smanjiti ratne gubitke, tretman održavanja čistoće tijela posve se promijenio i čak je doveden do ekstrema, posebno u SAD-u.

I inače je razlika u održavanju higijene, konkretno kupanjem i tuširanjem, još i danas napadno uočljiva između Amerikanaca i Europljana. U odnosu na Ameriku, prije 50 godina tek je jedno od deset francuskih domaćinstava imalo tuš ili kadu. Zapravo su Amerikanci posljednjih 15-20 godina dodatno radikalizirali pojam tjelesne higijene pa nerijetko, kao u Kaliforniji, imate čak i uredbe koje osoblju nekih javnih ustanova dopuštaju da iz prostorija istjeraju sve one koji zaudaraju. Fenomenalne stvari o tom pitanju, i općenito o pitanju povijesti kupanja, možete saznati ako pročitate knjigu “Clean - An Unsanitisied History of Washing” Katherine Ashenburg.

No, vratimo se u stvarnost, u naše vrijeme, s pitanjem kako je s Hrvatima, peru li se redovito, kupaju i tuširaju dovoljno, jesmo li čista ili prljava nacija? Neka istraživanja pokazuju da smo ipak čista nacija, za razliku od recimo Engleza (da se ne uvrijede) i Kineza (također), ali smo još daleko od Brazilaca, koji u vodu i pod tuš skaču pet puta dnevno! No, ima i suprotnih mišljenja - da se građani Hrvatske ne kupaju dovoljno često i da im osobna higijena baš i nije na visokoj razini. Ako je može suditi na temelju nerijetko lošeg iskustva u vožnji tramvajem i autobusom, doista se može steći dojam da je mnogima kupanje zadnja briga. Tu je temu prije nekoliko godina pomno istražila Slobodna Dalmacija i došla do zaključka kako u Hrvatskoj u mnogim gradovima previše zaudaraju tramvaji, autobusi, liftovi, uredi, teretane, čak i liječničke ordinacije. Oglasili su se i neki liječnici iz Rijeke, Šibenika, Pule, Zagreba i Osijeka, koji su doduše oprezno, ali ipak navodili primjere kad su i sami bilo suočeni s pacijentima koji su na preglede dolazili neokupani, znojavi i prljavi. Kakvo je danas stanje, kako u gradskom prijevozu, tako i u ambulantama i bolnicama, u trgovačkim centrima, na poslu, u vlakovima i drugdje u javnim prostorima, možete i sami provjeriti kad se tamo zateknete. Bude ondje svakakvih “mirisa”, pa jedva čekate da iziđete, makar i na vrućinu, samo da ne udišete ustajali zrak dodatno “osnažen” vonjem onih koji o vlastitoj higijeni ne vode računa.

Premda, ukupno uzevši, utješno zvuči priopćenje iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo kako nas niska razina osobne higijene srećom još nije odvela u neku od epidemija jer smo po incidenciji bolesti izazvanih prljavštinom negdje u europskom prosjeku, više kupanja i tuširanja mnogima je i te kako potrebno. Pritom je u Hrvatskoj problem i premala potrošnja higijenskih potrepština. Tu smo blizu europskog dna. Ili kako je to jednom prigodom upozorila predsjednica Zajednice proizvođača i veletrgovaca sredstava za pranje, čišćenje i kozmetike pri HGK Dubravka Marijanović, rekavši da se, prema podacima o uvozu i domaćoj proizvodnji, u Hrvatskoj za toaletne proizvode, dakle elementarnu higijenu koja uključuje kupanje, pranje kose i zuba, prosječno godišnje troši oko 15 eura, odnosno 109 kuna, što je manje od deset kuna mjesečno. To je jedva dovoljno za kupnju jednog sapuna, šampona za kosu i četkice za zube (svaka tri mjeseca), ali kada bi svi koristili bar taj minimum, zemlja bi nam ljepše mirisala, kaže Marijanović.

Tezu, pak, da je za nisku razinu higijene krivo siromaštvo pobija prof. Mirjana Krizmanić: “Zapuštenost je posljedica odgoja koji nije usadio brigu o higijeni kao nužnost i standard od kojeg se ne odstupa. Uđite u svibnju ili lipnju u zagrebački i njujorški tramvaj, pa ćete vidjeti razliku. Klima je podjednaka, ali tamo nema neugodnih tjelesnih mirisa ni u najsiromašnijim dijelovima grada. Vonj je nepoznata pojava, osuđuje se, odraz je nepristojnosti i drugi ljudi na to reagiraju.” Krizmanić dodaje kako je između ostalog “u nas još uvijek nezamislivo nekoga upozoriti na to da vas maltretira svojom neurednošću, a Amerikanac će vas upozoriti čak i ako vam noge nisu uredno depilirane. Nama je sve to komplicirano, ne znamo izreći kritiku, pogotovo u ovakvim situacijama koje se još uvijek smatraju društveno prihvatljivima.”

Problem je i migracijske naravi. Na to je još prije nekoliko godina upozorio predstojnik Klinike za psihijatriju riječkoga KBC-a, prof. dr. Đulijano Ljubičić: “Kod jednog dijela ruralnog stanovništva doseljenog u gradove higijenske su navike drukčije, i to se ne mijenja preko noći.” No to je ponešto drukčija priča.

Sve u svemu, Hrvati i građani Hrvatske morali bi malo više poraditi na higijeni. Jest da nema novca za bahaćenje kozmetičkim preparatima, egzotičnim pjenama za kupanje, ekstra dezodoransima, odlascima na more i dr., no ako nam je financijsko stanje jadno, to još uvijek ne znači da nam i higijenski standard mora biti jadan. Zato što češće pod tuš, u kadu, na kupanje, u svome domu, prije nego krenete na posao. A kad ste na Jadranu, na plaži, više vremena provedite u moru, a manje na suncu. Možda nešto od morske svježine donesete i u tramvaj ili autobus kad se vratite u svoj grad.