Ljeto traje, kupamo se, pržimo na suncu, neki od nas godišnji provode na Jadranu, a neki na domaćem terenu, u bazenima u gradu, a bogme ima i onih koji se kupaju jedino u vlastitoj kadi. Neki i u vlastitom znoju.

No, kad su plaže u pitanju, odnosno kupanje na njima u kupaćem kostimu ili pak bez kupaćeg kostima, u nudističkom izdanju, danas sve to držimo normalnom ljetnom aktivnošću. Međutim, nekad nije bilo tako, jer povijest kupanja pokazuje mnogo toga zanimljivog, počevši od pradavnih vremena prvih kupača u starome Rimu preko kupanja u srednjem vijeku, ženskih kupaćih kostima tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća pa sve do modernih vremena kad se kupanje na plažama uzima zdravo za gotovo. Zato se uputnim čini prošvrljati malo kroz prošlost kupanja i kupača, tek zabave radi, i možda nekog poučka za vrijeme današnje. Krenimo daklem redom, preskočivši pritom rimsko doba i srednji vijek, držeći se ponajprije povijesti kupaćeg kostima.

17. I 18. STOLJEĆE: Slike iz toga vremena danas su smiješne. Ćudoređe je dominiralo kad su se žene pojavljivale na plažama, odjevene u nekakve tragikomične halje skrivajući tijelo. Čak su neke jadnice u “kupaće kostime” ušivale olovne utege, za svaki slučaj, jer su se bojale da da im se kupaća odjeća, ne dao Bog, digne na površinu vode i razotkrije gležnjeve. Bio bi to prvorazredni skandal. Uglavnom, kabine na plažama bile su obvezatno mjesto gdje su se prije prvog koraka u more kupači i kupačice presvukli u strogo krojeno kupaće odijelo, a nakon izlaska iz vode uslijedilo je žurno zaključavanje u kabinu i presvlačenje u pristojnu građansku odjeću za javnost.

19. STOLJEĆE: Muke s kupaćim kostimima nastavljaju se. U engleskim vodama muškarcima je 1860. bilo zabranjeno kupanje u kožnoj odjeći, a poželjni su bili pleteni kupaći kostimi. Sredinom 19. stoljeća korak naprijed napravile su engleske aristokratkinje, onodobne dame, kad su se počele kupati u nekakvih vrećastim hlačama od flanela preko kojih su nosile također flanelske haljine. Krajem stoljeća, preciznije 1880., prvi je put održavan izbor “kupačice dana” u američkom Delawareu, na plaže Rehoboth Beach. Bizarno - sudac je bio Thomas Edison!

20. STOLJEĆE: Žene se polako počinju emancipirati i radikalno mijenjati stil oblačenja za plažu. Tako se 1907. godine australska plivačica Annette Kellerman (sinkronizirano plivanje) pojavljuje u Bostonu noseći uski jednodjelni kostim koji ju je pokrivao do vrata, s hlačicama do koljena i kratkim rukavima. Naravno, policija ju je privela zbog nedoličnog ponašanja. No sudac joj je odobrio kostim, jer je Annette bila odlučna tvrdeći da samo tako odjevena može dobro i brzo plivati. Još radikalniji jednodjelni plivaći kostim, čvrsto pripijen uz tijelo, obukla je 1912. Fanny Durack (također Australka) i u takvom izdanju oborila svjetski rekord na 100 metara, te osvojila i prvu zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u ženskom plivanju. Durack jo bila ženski Michael Phelps svoga vremena.

Prvo natjecanje u kupaćim kostimima održano je 1921. godinje (iz te manifestacije rodio se kasniji izbor za Miss Amerike) u gradu kocke, mafije i razvrata, Atlantic Cityju. Tijekom Drugog svjetskog rata nikome nije bilo do kupanja i kupaćih kostima. No, kad je rat završio, stvari su se počele dramatično mijenjati. Već 5. srpnja 1946. francuski automehaničar i modni dizajner Louis Reard na modnoj reviji u Parizu predstavlja dvodjelni kupaći bikini, prema otočju Bikini, na kojem su četiri dana prije Amerikanci testirali atomsku bombu! Reard je angažirao egzotičnu plesačicu (striptizetu) pariškog Casina, izvjesnu Micheline Bernardini, koja se prometnula u prvu bikini zvijezdu. Od toga dana ništa više nije bilo kao prije. Naravno, još je bilo problema, jer su mnogi držali da su bikiniji vražja stvar koja pogubno djeluje na moral. Trebalo je proteći deset godina da bikini stekne pravo građanstva. Presudnu ulogu u tome odigrala je 1956. Brigitte Bardot - njezino pojavljivanje u bijelom bikiniju na plakatu za Vadimov film “I Bog stvori ženu”, razoružao je i najokorijelije protivnike bikinija. Još kad je 1962. Ursula Andress iz mora izronila također u spektakularnom bikiniju, u filmu o Jamseu Bondu Dr. No, do sredine 60-ih cijeli je svijet bio spreman za bikinije, pri čemu je seksualna revolucija iz toga vremena samo ubrzala priču i bikinije smanjila na mikrorazinu. A kad se bikini pretvorio u monokini - spektakl na plažama bio je potpun.

Uporedo sa ženskim bikinijima, muški kupaći kostimi (napose kupaće gaćice) također su prolazili svoja bespuća. Onda se 1956. iznanada pojavio Speedo, sa svojim minijaturnim gaćicama, kao sponzor australskog plivačkog tima na Olimpijadi u Melbourneu. Australci osvajaju pet od šest mogućih olimpijskih zlata! Otada je Speedo postao standard za plažu, bazene, more, rijeke...

Prekretnica u razvoju kupaćih kostima stiže iz Brazila 80-ih godina. Pojavile su se prve tange, inspirirane tradicionalnom odjećom amazonskih plemena. Bikini ponegdje izlazi iz mode, pa se na velika vrata na plaže vraćaju jednodjelni kostimi.

U devedesetima, sukladno uspostavi tzv. političke korektnosti, u modu se iznova vraća čednost na plaže. Iz feminističkog kruga čuje se galama - žene više ne žele biti percipirane kao seksualni objekti, pa makar i kroz kupaće kostime. Čak se i prosvjeduje, pa je 1996. domaćin izbora za Miss svijeta Indija (Bangalore) prisiljena natjecanje prepustiti tolerantnijim Sejšelima. Reagiraju i tzv. novi konzervativci u SAD-u, pa je od 1999. na izborima za Miss Amerike zabranjeno pojavljivanje u bikinijima i tangama.

Nova briga za moral i ćudoređe nije mimoišla ni Hrvatsku. Podsjećamo na slučaj iz 2006. godine, kada su u Vrbniku na Krku, u staroj gradskoj jezgri postavljene table zabrane ulaska građana i turista u kupaćim kostimima. Za “čednu zonu” odlučilo se tadašnje općinsko poglavarstvu.

Pet godina kasnije, kao da su čuli što se dogodilo na Krku, stigla je rekacija iz navodno slobodoumne Barcelone. Zbog polugolih turista 2011., glavni je grad Katalonije zabranio šetnju svojim ulicama u bikinijima. Prekršaj se kažnjava s 300 eura - na licu mjesta!(D.J.)