Na nedavnom okruglom stolu o temi javnog zdravstva sudjelovali su predstavnici HUBOL-a, Udruge pacijenata, političkih stranaka, nezavisni analitičari i predstavnici javnosti. Mogla su se čuti sjajna izlaganja o izmjenama dvaju zakona o zdravstvu, a donosimo predavanje dr. Dražena Gorjanskog, osječkog liječnika i eksperta za javno zdravstvo, koji je napisao nekoliko knjiga o reformama javnog zdravstva.

Kako započinje svoje predavanje, dr. Gorjanski u razmatranju ovog problema polazi od temeljnog pitanja, a ono je trebaju li svi naši sugrađani imati jednak pristup zdravstvenoj zaštiti. Ako je odgovor potvrdan, onda smo se usmjerili k javnom zdravstvu. Ako je odgovor negativan, onda naši sugrađani ne trebaju imati jednak pristup i usmjeravamo se k privatnom zdravstvu. Kad kažemo javno zdravstvo, to znači da će sav novac koji bude prikupljen biti usmjeren na zdravlje građana, a ako se opredijelimo za privatno zdravstvo, to znači da će novac dijelom biti usmjeren i na zaradu privatnika.

Novi zakon započinje neugodnim lažima jer smatraju da građani nemaju dovoljno mozga da razumiju osnovne stvari. Ministarstvo pokušava progurati potpuno lažni razlog za hitnost, a to je usklađivanje s direktivom Europske zajednice o zaštiti na radu koja je stara cijelih 26 godina! Osim toga, ta je direktiva već unesena u hrvatsko zakonodavstvo u okviru Zakona o zaštiti na radu prošle godine, a sve i da nije, ta direktiva nije materija Zakona o zdravstvu, pa se i ne može unositi u takve zakone.

Nadalje, zakon i njegova prezentacija obmanjuju građane. Ministar tvrdi da ovaj zakon betonira javno solidarno zdravstvo, a mjere koje donosi tipične su za privatno zdravstvo. Cilj zdravstva postaje zarada, bolnice će se moći osnivati vlastitim kapitalom, liječit će se oni koji budu mogli platiti, što će za posljedicu imati osiromašenje velikog dijela pacijenata, nestaje načelo solidarnosti iz sustava i uvodi se natjecanje.

Nitko nije protiv privatnog zdravstva, ali je problem što privatno zdravstvo iscrpljuje javno, osniva se i onda se zakači za fondove javnog zdravstva i crpi javni novac. Idealan zdravstveni sustav bio bi onaj koji bi imao sve potrebno za svoj rad - tvornice generičkih lijekova, ortopedskih pomagala, informatičke opreme, imunološki zavod. Tada bi sve te usluge dobivali po tvorničkim cijenama, i to je najjeftiniji model. Međutim, mi smo uspjeli razviti tzv. rent-a-car zdravstvo koje funkcionira na način da mi, građani, uplaćujemo novac, a onaj tko njime raspolaže, taj novac isporučuje privatnicima i od njih dobiva usluge koje su potrebne građanima. To je “Superhik” konstrukcija, u kojoj se javnim novcem financiraju bogati vlasnici Medikola i sličnih privatnih poliklinika. Država namjerno ne kupuje PET CT uređaj kako bi pogodovala privatnicima. Više nemamo ni vlastite tvornice lijekova jer ih kupujemo po tri puta većoj cijeni od privatnika. Nemamo više ni ortopedske kuće, imunološki zavod je pred gašenjem itd. Nas ova rent-a-car privatizacija stoji čak dvije milijarde kuna godišnje. Taj bismo novac mogli uštedjeti kada bismo sve ove komponente imali unutar javnog zdravstva.

Još je jedna novost ukidanje Mreže javne zdravstvene službe koja je onemogućavala rasipanje novca izvan mreže zabranom plaćanja izvan tog sustava. Novi zakon ukida mrežu i dopušta svakomu tko osnuje bolnicu da se financira javnim novcem. Novi zakon postaje i opasan za građane jer plaćanje po učinku dovodi do nepotrebnog liječenja. Ustanove postaju orijentirane prema zaradi, obavljaju se nepotrebne operacije i zdravlje pacijenata se dovodi u pitanje. Najbolje to pokazuju podaci iz SAD-a -12 % ugradnji stenta je nepotrebno, ugradnja pacemakera se pokazala suvišnom u 23 % slučajeva, operacija maternice u 70 % slučajeva, dopler karotida pokazao se uredan u 85 % slučajeva. Slična je situacija i u Hrvatskoj kad govorimo o MR kralježnice koji se nepotrebno obavlja u čak 90 % slučajeva i MR mozga u 93 % slučajeva.

Nastavlja se dvojni rad. On je problematičan i s moralnog i sociološkog i s profesionalnog aspekta. On dosta olakšava razvoj privatnih bolnica i ovim zakonom on se legalizira i naglašava kao dopušten. Nije problem kada kolege rade izvan radnog vremena, ali vrlo često doktori dođu u bolnice, samo se prijave i odlaze raditi u privatnu kliniku.

Ovaj zakon otvara vrata i korupciji. U zakonima se korupcija uopće ne spominje. Velika Britanija ima šest odjela za borbu protiv korupcije u zdravstvu, a mi nemamo ni jedan.

Posljedice ovog zakona bit će: porast troškova zdravstva, nova zaduživanja, povećana izdvajanja za zdravstvo, porast participacije za sve usluge i uvođenje košarice zdravstvenih usluga koje će voditi u sve češća osiromašenja zbog bolesti. Posljedice za javno zdravstvo bit će porast nepotrebne zdravstvene potrošnje, porast nedostatka liječnika, povećan prostor za korupciju i onemogućavanje ostvarivanja sustavnosti i sinergije.

I na kraju se postavlja pitanje - zašto se donosi ovakav zakon koji ne koristi ni pacijentima ni liječnicima ni javnom zdravstvu? Odgovor je jednostovan, a svodi se na bogaćenje onih ljudi koji su već danas bogati na račun siromašnih građana.