Uski pojas sela koji se nalazio uz nekadašnju Vojnu krajinu, odnosno granicu, naziva se graničarskim selima. Kada se govori o Đakovštini, ona obuhvaća deset sela - od Trnave na zapadu, preko Lapovaca, Novih Perkovaca, Strizivojne, Piškorevaca, Dragotina, Budrovaca, Đurđanaca i Vrbice do Mrzovića na istoku.

Narod ih još naziva i “prikrajci”. Dok se spomenuta sela nazivaju graničarskima, ona “svijena” bliže Đakovu su paorska. Kako bi Slavoncima približila život i običaje mještana tih rubnih krajeva, Branka Uzelac, viša kustosica u Muzeju Đakovštine, objavila je knjigu “Zapisi iz Đakovštine 1”, koja obrađuje tradicijsku baštinu graničarskih sela.

Nakon što je u vrijeme prošlogodišnjih Đakovačkih vezova knjiga promovirana, oko Božića u Muzeju je organizirana izložba “Odavno smo graničari stari”, gdje su mahom članovi KUD-ova oživjeli tradicionalne običaje - od onih božićnih do zimskog spremanja, češljanja, čijanja perja...

Dok je u stalnom postavu Muzeja Đakovštine jedan dio posvećen i graničarskim selima, Branka Uzelac u svojoj je knjizi, a kasnije i kroz izložbu, obuhvatila znatno širu građu. Pojasnila nam je razlike i sličnosti paorskih i graničarskih sela.

- Đakovštinu čine sela koja gravitiraju Đakovu. Po običajima, narodnoj nošnji, češljanju, možemo ih podijeliti na dvije grupe. Jedan dio sela su rubna područja gdje je prisutno miješanje kulture i koja ste već spomenuli. Osim Strizivojne, koja je bila na granici, ostalih devet to nije uistinu bilo. Međutim, kultura nikada ne može ići zemljopisnom granicom, nego jednostavno prelazi s jedne strane na drugu i vrši utjecaj. U spomenutim selima nalazimo utjecaj rubnih drugih dijelova. Za njihove nošnje možemo reći da su više vinkovačkog tipa - pojašnjava Uzelac.

Kada se granica podijelila, ostala je građanska Hrvatska, odnosno paorska.

- U tom dijelu, kada govorimo o ženskoj narodnoj nošnji, ostala je u praslavenskom tipu, cjelovita, dok je kod graničarskog dijela, već u 19. stoljeću došlo do podjele ženske narodne nošnje na gornji i donji dio. To je stvorilo jednu novu strukturu, novi način odijevanja i izgleda - kaže Uzelac.

Osim nošnje, dodaje, razlika je i u ukrasima koji idu uz nošnju. Graničari ne koriste one pletene narukvice, šticle, dok ovi koriste. Dukati su drugačije složeni. Dok su u paorskom dijelu dukati složeni na vrpce hrvatske trobojnice i stoje vertikalno, tamo su nanizani u polukrugu. Kosu su odsjekle u 19. stoljeću i od svoje, odnosno tuđe kose bi pravili pletenice, koje bi dodavali na počešljanu kosu. Velika je razlika i kod podjele frizure.

- Kod graničara imamo prednji dio koji oni zovu frizure i češljaju se da l' na sredinu razdjeljak ili sa strane, dok je kod paora češljanje klasično. Razdjeljak je prisutan s poznatim voravicama, pletenicama sa strane. Velika je razlika i kod stavljanja šamije. Graničarska šamija je jednostavnija, manje okićena, ali se veže tako da prednji dio iznad čela ide 'u ćošak', tako da vidite dio kose i razdjeljak koji je pravilno počešljan. Kod paora je šamija bogato ukrašena i stavljena na čelo, ali su tu zolufi koji stoje sa strane. Ti sitni, ali i krupni detalji, počevši od narodne nošnje, stvaraju razliku, iako i jedni i drugi dijele isti zemljopisni prostor - objašnjava Branka Uzelac.

Te razlike, ne samo kada je riječ o odijevanju i češljanju, odrazile su se i na načinu života, rada, u običajima koji se preklapaju i slični su, no razlikuju se u detaljima.

- Upravo to me je nagnalo da napišem jednu knjigu koja će, nadam se, imati i nastavak. To su ti “Zapisi iz Đakovštine 1”, gdje obrađujem tradicijsku baštinu graničarskih sela Đakovštine. Trenutno radim drugi dio, provodim terenska istraživanja, bit će to paorska sela. Tu će se vidjeti u čemu je razlika, kao i koje su sličnosti između graničarskih i paorskih sela. Ne samo da su to različitosti, nego i bogatstvo Đakovštine. Ni u jednom dijelu naših županija, pa čak ni u Hrvatskoj, nema takve regionalne sredine kao što je Đakovština gdje postoje dva tipa ženske narodne nošnje - kaže Uzelac.

Nakon što je spomenuta knjiga promovirana u ljeto prošle godine, preostalo je vidjeti uživo godišnje, životne običaje, načine češljanja, odijevanja, pa su u Muzeju u prosincu organizirali izložbu pod nazivom “Odavno smo graničari stari”.

- Puno nam je tu pomogao i Zdenko Šarčević koji posjeduje vlastitu etnografsku zbirku. Bili su nam gosti iz Novih Perkovaca koji su prikazali starinski način češljanja, imali smo i običaje Božića, božićni stol, prikazali su se elementi iz svatova, bio je prikazan i rad obrtnika, jer obrtnici su postojali ne samo u Đakovu nego i u selima. Mrzovićani su nam pokazali pokladne likove, dok su žene iz Đurđanaca uprizorile čijanje perja. Bile su tu i ljelje, prikazan je običaj korizme... Veliku pomoć kod ove izložbe dobili smo od KUD-ova - priča Uzelac.

Godinama se, kaže, u svijesti ljudi stvaralo mišljenje kako ova sela ne pripadaju Đakovštini po svojim etnografskim značajkama, nego da više gravitiraju vinkovačkom dijelu. To je i razlog zbog čega se u Muzeju nisu nabavljale takve narodne nošnje i takva građa.

- To se jednostavno nije doživljavalo kao Đakovština. Sa svim što sam napravila željela sam ispraviti tu nepravdu - zaključuje Uzelac.

Izložba u Muzeju Đakovštine obuhvatila je običaje uz rad. U Šokadiji se uvijek puno radilo i stvaralo. Prigodom obavljanja velikih godišnjih poslova bilo je međusobnih pomaganja, organizirane su mobe.

Uz poslove oranja, kopanja, sjetve, žetve, čuvanje stoke, života i rada na stanu, pripravljanja namirnica nastajali su i brojni običaji. Jedan od njih je i čijanje perja. Kako su na čijanje perja u određenu kuću pozivane snaše i cure na ispomoć, to je bila svojevrsna moba - zajednički rad. U večernjim satima stizali su muškarci, momci svirači. Bilo je dosta pjesme, različitih zgoda, šala, a nakon rada zajednička večera, ples, veselje. Taj običaj prikazan je i na đakovačkoj izložbi.