Drugi svjetski rat, ako je suditi prema zrelosti hrvatske javnosti, nije nikada ni završio. Svibanj svake godine dočekujemo s krajnjom tjeskobom i nelagodom zbog neozbiljne polarizacije, kako se to pojednostavljeno i neprecizno kaže, oko ustaša i partizana.

Politički sukob, pa i pravi verbalni rat, vodi se između njihovih potomaka i simboličnih sljedbenika, pripadnika dvaju suprotstavljenih hrvatskih plemena, ljevice i desnice. Domobrane, jako zanimljivo, kao i HSS-ovske umjerenjake (koji su do izbijanja rata 1941. godine činili golemu većinu hrvatskog naroda), nitko i ne spominje, jer u titanskoj bitci između crvenih i crnih, mitskome hrvatskome Harmagedonu, nema mjesta za nijanse, ni za povijesnu istinu.

Naime, s jedne strane imamo pripadnike ljevice, koji svake godine u svibnju slave, sasvim legitimnu, pobjedu nad njemačkim nacizmom i njegovim lokalnim saveznicima. Tomu se nitko razuman ne bi protivio, jer to je povijesna baština poslijeratne Europe, kada se iza tog trijumfalizma ne bi skrivalo više ili manje izraženo opravdavanje, čak i odobravanje, masovnih smaknuća počinjenih nad zarobljenim pripadnicima poraženih vojski i civila. Inzistiranje na ikonografiji crvene zvijezde petokrake, suludi titoistički dernek u Kumrovcu i izmišljanje lažnog antifašizma za 21. stoljeće, pokazuje stvarne namjere i motive, a to su još uvijek žilavi kult ličnosti u čast bivšeg diktatora i slavljenje propale ideologije komunizma.

Hrvatska desnica, pak, sebe rado vidi u prvim redovima komemoracije u Bleiburgu i opravdano upozorava na desetljećima zataškavane partizanske i komunističke zločine, ali je, s druge strane, pretiha ili čak nijema u priznavanju tragičnih razmjera ustaške strahovlade i goleme žrtve koju su podnijeli ovdašnji Srbi tijekom vladavine Nezavisne Države Hrvatske. Prosječnom političkom Hrvatu najveći krimen NDH jest Pavelićevo ustupanje Dalmacije fašističkoj Italiji, no to je, s obzirom na čvrsti strateški dogovor Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, njegova najmanja krivnja, bez obzira na poglavnikovo potpisivanje Rimskih ugovora. Prema takvoj, suženoj, optici, kao da se hoće reći da je Pavelić bio loš Hrvat samo zato što je ustupio Dalmaciju Talijanima, a ne zato što je iskoristio opći metež Drugog svjetskog rata i dvostruku srpsku pobunu (četnički i partizanski ustanak) kako bi organizirao strašan holokaust i genocid. Bez namjere da branimo Pavelića, važno je reći da je dotični, odmah nakon kapitulacije Italije, već drugi dan, 10. rujna 1943., priključio matici zemlji sve otuđene krajeve s iznimkom Rijeke i Kvarnera, koje je Hitler, pod nazivom Operationszone Adriatisches Küstenland, planirao uključiti u sastav Trećeg Reicha. Amputirani Hrvati iz Rijeke- Sušaka, Krka, Cresa i Lošnja te istočne Istre, prepušteni su na milost i nemilost podivljalog psihopata slovenskog podrijetla SS-Gruppenführera Odila Globocnika.

Ekvivalent partizanskih kapa u Kumrovcu, koje je bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović cinično nazvao “kapama ljubavi i mira”, one su ustaške na Bleiburgu i u Čavoglavama, ali i masovno stadionsko uzvikivanje ustaškog pozdrava “Za dom, spremni”. Svi ti primjeri pokazuju kako Drugi svjetski rat u mnogim hrvatskim glavama nije nikada ni prestao.

Kada je, u vojničkom smislu, završio Drugi svjetski rat u Europi, nije kristalno jasno. Obično se za dan svršetka Drugog svjetskog rata računaju dva nadnevka, 8. i 9. svibnja. Nacistička Njemačka kapitulirala je, zapravo, 7. svibnja 1945. u francuskom gradu Reimsu, no kako Sovjetski Savez ondje nije imao svoga predstavnika, saveznička svečanost kapitulacije Njemačke reprizirana je 8. svibnja u Berlinu. S obzirom na to da je primirje stupilo na snagu minutu nakon ponoći, Dan pobjede se u zapadnoj Europi slavi 8. svibnja, a u današnjoj Ruskoj Federaciji 9. svibnja. Zanimljivo je kako se u nas, već godinama, Dan pobjede obilježava po sovjetskoj modi, 9. svibnja, iako se zna da je Drugi svjetski rat bio nastavljen, kako se to službeno priznavalo u bivšoj Jugoslaviji, do 15. svibnja 1945. Odnosno, kako je partizanski general (u to vrijeme potpukovnik) Milan Basta, jedan od najodgovornijih za masovne pokolje nad zarobljenim vojnicima poraženih vojski i civilima u svibnju 1945. i poslije, rekao naslovom svoje knjige iz 1976.: “Rat je završen sedam dana kasnije”.

Posljednja velika bitka Drugog svjetskog rata odigrala se u današnjoj Sloveniji, nedaleko od koruškog sela Poljane, 14. i 15. svibnja 1945. Na jednoj strani našle su se postrojbe njemačkog Wehrmachta, Hrvatskih oružanih snaga (od studenog 1944. Domobranstvo i Ustaška vojnica djeluju pod zajedničkim zapovjedništvom), Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa (četnici) i Slovenskog domobranstva, čiju vojničku predaju nisu prihvatili Britanci, a na drugoj strani bili su jugoslavenski partizani (uglavnom je riječ o Hrvatima, pripadnicima 11. dalmatinske udarne brigade u sastavu Jugoslavenske armije) i, djelomice, Britanci. Upravo će spomenuta 11. dalmatinska udarna brigada (čiji su istaknuti zapovjednici i vojnici bili Milka Malada poslije Planinc, Petar Mioč, Simo Dubajić, Vuk Anđelinović, Jerko i Stjepan Nobilo, Srećko Freundlich, Branko Kadijević, Adolf Dragičević, Emil Goldstein i Ante Josipović) biti najodgovornija za masovne likvidacije zarobljenih pripadnika poraženh vojski u Kočevskom rogu.

No to nije bio i kraj borbi u tadašnjoj Jugoslaviji. S obzirom na razmjere Bitke za Odžak u Bosanskoj Posavini, koji je u partizanske ruke pao tek 28. svibnja 1945., možemo slobodno reći kako je Drugi svjetski rat kod nas potrajao čak dvadeset dana nakon njegova službena završetka u Europi! U namjeri da osvoje posljednju endehazijsku enklavu (Odžak, Vlaška Mala, Svilaj, Prud), koju je branilo otprilike 3000 dobro utvrđenih i naoružanih domobranskih i ustaških vojnika, partizani su angažirali čak 11 puta brojnije snage. Partizanski gubitci bili su golemi, a otpor je skršen tek angažiranjem zrakoplovstva Jugoslavenske armije. Osveta pobjednika bila je nemilosrdna. Likvidirani su svi hrvatski muškarci stariji od 15 godina, a u Odžaku i ostalim selima nakon rata ostale su živjeti samo udovice i djeca. Prema crkvenim maticama odžačkih župa, tih dana život je izgubilo 2500 muškaraca. Dio ustaša, predvođen pukovnicima Ibrahimom vitezom Pjanićem i Avdagom vitezom Hasićem, spasio se probojem kroz redove partizanske 14. brigade. Oni će u šumama Podvučjaka ostati djelovati kao križari sve do 1947., kada su izdani, pohvatani i likvidirani. Tako je završila posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi o kojoj se, zbog velikih partizanskih gubitaka i Pirove pobjede, u komunističkoj Jugoslaviji 45 godina mudro šutjelo.