Putujući od Henri Coanda International zračne luke umornim putnicima pretovarenim autobusom broj 780 do bukureštanske glavne željezničke stanice Gara de Nord pokušavao sam zamisliti kakvim će se pokazati Balkanski Pariz.

O njemu sam puno čitao, spominjao se tu i pokoji zalutali vampir, jednolične socijalističke građevine staroga kova, zanimljivi ljudi koji se voze u zaprežnim kolima ili Dacii, autu, naravno. I tako, nakon ugodnog leta TAROM-om iz prohladne Moskve, dočekala me ona stara Europa sa svim svojim manama i prohladnim proljećem za kojim čeznu svi oni koji žive “istočnije” od drugih. Za nekoliko rumunjskih “plastičnih” novčanica, valute koja se zove lei (novčanice su doista plastične, a ne papirnate!) i četrdesetak minuta jednolične vožnje kroz mjestašce Otopeni (tako se zračna luka nekada zvala) pojavio se noćni Bukurešt. Kolosalno zdanje željezničkog kolodvora, žile kucavice glavnoga grada, ostavit će na svakog putnika snažan dojam zbog svoje veličine i ničega drugoga što već nije vidio. Trgovine, mnoštvo ljudi, šverceri, prosjaci i sinovi te vlakovi s voznim redom i bez njega... a malo dalje i kraljice noći. Da, dobro ste čuli, jer iako prostitucija u Rumunjskoj nije dopuštena, ona se neslužbeno tolerira. Ali, krenimo ab ovo, rekli bi Latini, dakle od početka.

Bukurešt je najveći grad Rumunjske, jedne od siromašnijih EU zemalja, a prema popisu iz 2007. imao je gotovo dva milijuna stanovnika. Sada ih ima više, posebice ako se uzme u obzir da puno njih dolazi iz ruralnih sredina trbuhom za kruhom. Inače, rijetko tko zna da je Bukurešt utemeljio vlaški knez Vlad Dracula. Rijeka Dambovita dijeli ga na dva dijela, površina administrativnog područja je oko 300 km², a grad je 265 km udaljen od Crnog mora i 65 kilometara od Dunava. Gradom prolaze dva velika bulevara, a velik dio zgrada sagradili su uglavnom Talijani i Francuzi. Domaći arhitekti razvili su stil sličan francuskom, jer su se bogati Rumunji prije dolaska komunizma školovali u toj zemlji. Kada su zavladali komunisti, zgrade postaju strože i bez finih detalja - jeftinije. Ipak, ono što krasi Bukurešt različitost je arhitekture i prekrasni parkovi koji su za lijepoga vremena puni ljudi i djece te se pretvaraju u nepregledna igrališta. Grad je osnovan 1479., a najpoznatije su građevine Palača parlamenta (druga najveća zgrada na svijetu nakon Pentagona - 270x270x89 metara), Pantheon, Athenaum, Palača pravde, Narodna banka, Predsjednička palača, Glavna sveučilišna knjižnica i više od stotinu muzeja. Bukurešt je cvjetao između dva svjetska rata, a u onom drugom su ga izbombardirali Saveznici.

Lijep je to i ružan grad, mnogi se slažu, jer je primjerice uz zgradu bez krova niknuo svjetski poznati hotel, pomalo bajkovit, čudan, ipak smatram vrijednim da se razgleda i uoči da je svako vrijeme na njega ostavilo svoj trag. Bukurešt krase bulevari, fontane, ali i veliki Trg heroja (sličan moskovskom Crvenom trgu) te Trijumfalna vrata, parkovi, rezidencije i vile. Središte ima zanimljive uličice, brojne kafiće i restorančiće te mnogo građevinskih radova. Između novih i starih zgrada smjestile su se i pravoslavne crkvice jer je vjera važan segment života u Rumunjskoj.

GRAD SIROČADI

Grad je to koji ipak ima dušu koja je dugo mučena i potrebno je još mnogo novca kako bi se doveo u red.

Naši stariji čitatelji sjetit će se diktatora Nicolaea Ceausescua, rumunjskog komunističkog predsjednika od 1965. do 1989., te supruge Elene Petrescu, koji su strijeljani nakon svrgavanja s vlasti, što je snimljeno videokamerom. Ceausescua je stvorio kult ličnosti i sebi dodijelio titulu vođe i Karpatskog genija, a napravio si je i posebno žezlo poput onoga koje su imali rumunjski kraljevi. Pod njegovom vlašću Rumunjska je bila četvrti izvoznik oružja u Europi, voljele su ga i zapadne sile smatrajući ga antisovjetskim vođom i izdašno mu davale kredite. Ali, Ceausescuov režim srušen je nakon serije krvavih događaja u Temišvaru i Bukureštu tijekom prosinca 1989. godine. Ono što je zanimljivo, njihov grob službeno ne postoji, a na grobnici gdje su pokopani navedena su imena dva generala s datumom smrti bračnog para, a njihovo veličanje u javnosti zabranjeno je zakonom.

Bukurešt je grad kontrasta. Na prvu se učini da je riječ o prljavom gradu s cestama punim rupa i oronulim fasadama socrealizma, a onda ugledate moderne staklene zgrade u koje su se uselile poznate banke i skupi hoteli, reklame skupih kozmetičkih proizvoda i automobila. Rijetko bi tko mogao pomisliti da je Rumunjska EU zemlja i tu čuđenju nema kraja. Kada se samo sjetim što je sve Hrvatska morala učiniti da bi ušla u EU i kako se živi u Hrvatskoj, zaboli me glava. Ispred mnogih rumunjskih banaka spavaju beskućnici, uz bocu vode i nešto hrane koje su pokupili iz kanti za smeće. Crna strana grada su i napuštena djeca koja su odrasla na ulici. Doznajemo da je to zbog toga što je dugo godina bio zabranjen pobačaj pa su djecu mnogi odmah ostavljali u sirotištu. Teška je to i porazna svakodnevica nesretnih ljudi. Rijetko gdje u Europi se može vidjeti takva slika.

Stara rumunjska poslovica kaže: Najbolja riba će uvijek biti svinjetina - Pestele cel mai bun, tot porcul ramane! Unatoč tome, na meniju se mogu naći i govedina i janjetina i riba. Njihova je kuhinja ipak jačala pod utjecajem geografskih susjeda, ponajviše srpske, mađarske i njemačke kuhinje. Rumunjska nacionalna jela su mamaliga (palenta), zbog trenda etnokuhinje sve cjenjenije jelo, a ranije poznato kao sirotinjsko, zatim pörkölt - kuhano jelo najsličnije mađarskom gulašu, bez vode i uz "velikodušan" dodatak paprike. Jede se puno i ardei umpluti - punjene paprike, ciorba - čorbe s povrćem i mesom, rasol - od mesa, krumpira i vrsta povrća, frigarui - nama poznatiji kao ražnjići, kofta - mesne okruglice od svinjetine ili ovčjeg mesa i riže, snitel - bečki odrezak, sarma te ciorba de burta ili tripice. Uz glavno jelo konzumiraju se i salate, a "najnacionalnija" je ona od patlidžana - salata de vinete.

Najpoznatija piva su Ursus ili Temišvarsko pivo, a najfinije bezalkoholno piće je socata ili sok od bazge. Rumunjska je deveti svjetski proizvođač vina. Domaća rumunjska vina jesu Tamaioasa, Feteasca, Grasa, a od neautohtonih vina prednjače talijanski rizling, Cabernet sauvignon, Sauvignon blanc, Chardonnay, Merlot i druga.

Gotovo cijela godišnja proizvodnja šljiva prerađuje se u alkoholno piće tuicu, nama poznatije kao šljivovica, što nije zanemarivo jer je Rumunjska drugi proizvođač šljiva u svijetu.

I na kraju - o Drakuli. Rumunji baš i ne vole priču o njemu jer za nju nisu ni znali sve do 1990. godine kada je Stokerova knjiga prevedena na rumunjski jezik. Vlad Tepeš za njih je povijesna ličnost, nosio je nadimak “Nabijač” jer je ljude nabijao na kolac, što vjerojatno znate iz filmova. A onda je početkom 90-ih to valjalo i unovčiti pa su i u Bukureštu, iako ne tako blizu pokrajini Transilvaniji, krenuli s prodajom suvenira s likom Drakule. I jedno upozorenje. Rumunjska ima izuzetno bogat životinjski “park”, pa ako nakon Bukurešta želite uživati u prirodi, ne zaboravite da vas “čeka” više od 5000 medvjeda, 3000 vukova i oko 2000 lisica pa budite oprezni.

I dok se polupraznim autobusom 780 vozim prema aerodromu, dojmovi o gradu koji sam posjetio podijeljeni su. Sreo sam simpatične ljudi, upoznao krasnu arhitekturu i uživao u lijepim parkovima, a istovremeno vidio sirotinjske četvrti i beskućnike. Kontrast mi se činio sve većim. Bukurešt treba posjetiti, popiti koju čašicu šljivovice i sve loše zaboraviti. I onda se opet vratiti jer sam siguran da će drugi put grad biti drukčiji. Ne mijenjaju se samo ljudi, nego i gradovi.