Nakon kratke stanke, evo novog, četvrtog nastavka, putopisne reportaže iz daleke Azije, konkretno Nepala, egzotičnog terena po kojem je hodio naš sugrađanin, osječki svjetski putnik.

Dakle, njegovim riječima (i slikama), priča se odvijala na ovaj način, od tamo gdje smo stali u prethodnom nastavku.

Trasa je bila od Jomsona do Kagbernia (tri sata), sutradan Kagberni - Jharkot - Muktinath - Jharokt (osam sati), preksutradan Jharkot - Jomson - Marpha (oko deset sati) te četvrti dan Marpha - Kalopani - Ghasa (osam sati) i onda bus do Tatopania. Cijelu ovu trasu četvero naših suputnika svladava biciklima, što mi se čini i napornijim od trekinga, uz neprestano krpanje i zamjenu guma, oni su brži - slijede cestu, mi se uspinjemo prečicama tako da na odredišta stižemo gotovo istovremeno. U guesthouseu i Jharkotu susrećemo mladu Njemicu s jednogodišnjim djetetom - na putu je već šest mjeseci sa suprugom, trenutno su se razdvojili na sedam dana, a put su započeli u Maleziji i trajat će ukupno 17 mjeseci!

Sve vrijeme dok smo se uspinjali guštao sam kao, valjda, nikad u životu, disao punim plućima unatoč razrijeđnom zraku, slobodan kao ptica u tišini i samoći trekinga okružen nesvakidašnjim krajobrazom ne vjerujući u zbilju trenutka.

Treći dan započinje spuštanjem prema Jomsonu i Marphi, naizgled lak posao - ali, vraga - cijelo vrijeme očiju uprtih u tlo, na oprezu da se ne posklizneš, ne padneš, nakon nekoliko sati počinju boljeti nožni prsti, još nekoliko sati pa počinju boljeti cijela stopala - užas! Zadnjih sat vremena s naporom jedva podižem stopala od tla, iako je najteže iza mene. Koliko sam pri usponu uživao, još više sam pri spuštanju patio. Svejedno, patnja se s vremenom zaboravlja, ostaju samo gušti koji se pamte. Ipak pada odluka - samo da se dovučem do Jomsona, tamo ću poslije ručka unajmiti terenac - neka košta koliko košta - pa put Marphe, a sutradan, ma kako se osjećao, ujutro nastavljam lokalnim busom pa nek mi se smije cijeli svijet - briga me!

Nisam jedini, još troje suputnika odustaje. Iznajmljujemo terenac, a na njemu po boku, velikim crnim slovima ispisano TAITANIC, i slika Titanika - pravo ime za ekipu koju prevozi. Ma, da je pisalo i HELL (pakao) išao bih s njim - tada bismo se, valjda, imali pravo zvati hellriders!

Nakon nekih sat vremena stižemo u Marphu, prelijepo mjestašce bijelo obojenih kuća, uskih kamenom popločanih uličica, bez vozila, prepuno gostiju, mjesto gdje turizam potpuno uništava svu romantiku trenutka. Ujutro se moje dvije suputnice i ja ukrcavamo na lokalni bus pa pravac Ghasa, a ostali će nastaviti treking prekrasnim, potpuno drugačijim krajobrazom - uskom, razrovanom, neasfaltiranom cestom koja se, usječena u planini uzdiže i spušta nad planinskom rijekom s druge strane. Drveće, šume, zelenilo na sve strane, cestom kojom ćemo i mi u Ghasu!

Iz Ghase, od koje smo vidjeli samo četir-pet kućica i golemo parkiralište autobusa (drugog ničega ni nema) svojim minibusom stižemo u Tatopani, gdje ćemo prije spavanja večer provesti u “toplicama” - malenom bazenu (zapravo ima ih dva) dubine 30-ak cm, u koji iz planine utječe topla, gotovo vrela voda, bez rasvjete, ali s malim “barom” i veselim “barmenom”.

Vraćamo se u Pokharu cestom koja prolazi krajobrazom snova zelenila, rijeka i rječica - premošćenim visećim pješačkim mostovima - koje teku i do 200 metara ispod ruba ceste, ceste za koju je “cesta smrti” u Boliviji tek obična, nezahtjevna dionica. Na kratkim ravnim dijelovima može proći samo jedno vozilo, mimoilaženja su moguća isključivo u zavojima (pred kojima vozači bjesomučno trube) uz veliko strpljenje i umijeće vozača i njihovih pomoćnika, a voda koja s planine pada u vodopadima ili teče u potocima žubori preko ceste, ničim preusmjeravana i nastavlja svoj put dolje prema rijekama u ponoru.

Brzina vozila ne smanjuje se ni u zavojima pa pri susretu s vozilom iz suprotnog smjera nastaje naglo kočenje koje vozilo zaustavlja u mjestu, a putnici lete po vozilu na sve strane. Ipak, uživamo u vožnji, kroz nesvakidašnji krajobraz kao nikad u životu.

Stižemo na granicu s Tibetom. Znam da je Tibet u Kini, ali ipak... ovo je jedini granični prijelaz Nepala s Tibetom (Kinom). U mjestu Kodari izlazimo iz autobusa i naš tibetanski vodič (Dzeng), koji nas ovdje dočekuje, objašnjava nam da do granice moramo pješačiti uzbrdo 15-ak minuta noseći sami sve svoje stvari ili unajmiti nosače koji će stvari donijeti do granice i prenijeti preko nje za nekih tri dolara po osobi. Cesta je zakrčena kamionima, probijamo se između njih i stižemo do kamenog mosta preko rijeke koja teče 50 metara ispod njega (“Most prijateljstva” - sagradili ga Kinezi) i koji razdvaja ove dvije zemlje. Vodič nas upozorava da je kontrola osobnih stvari na kineskoj strani granice rigorozna - da ni slučajno ne smijemo kod sebe imati sliku ili bedž Dalaj-Lame - to shvaćaju kao provokaciju!

Nepalsku stranu prolazimo ne primijetivši ništa dvojbeno - vodič je pokupio naše putovnice, dobili smo žigove na nepalske vize i pješice preko mosta, a tamo nas čekaju kineski vojnici naoružani dugim oružjem i policajci, mladi, ozbiljni, namrgođeni. Ulazimo u veliku pograničnu zgradu, usmjeravaju nas mimo nepregledne kolone Nepalaca koji također, kao na traci, prelaze granicu pokazujući samo nešto kao pograničnu putovnicu. To su nosači koji s kineske strane prenose goleme terete jednoobrazno upakirane i umotane u onaj plastični materijal sličan juti. Žalosno je promatrati ljude koji se, čučnuvši da bi natovarili teret na leđa, ne mogu uspraviti bez pomoći bar još dvojice nenatovarenih supatnika. Kolona je, rekoh, nepregledna u oba smjera - u smjeru Kine bez tereta jedni za drugim, u smjeru Nepala isto tako, ali s teretom - a svi su nalik na mrave koji nose dijelove listova jedan za drugim prema mravinjaku.

Sva ta roba tovari se u one kamione na nepalskoj strani, mimo kojih smo se probijali prema granici. Nitko s kineske strane granice ne kontrolira tu robu (bar ne tako da bismo mi to mogli vidjeti). Kina očito ima novog cara - trgovinu!

Ali smo zato mi detaljno pregledani. Mjerena nam je temperatura, ne toplomjerom kao maloj djeci u “pozadinu” (iako me ni to ne bi osobito iznenadilo), prekopani mali ruksaci, sve onako ozbiljno, strogo, bez ijednog smiješka, bez nedajbože - dobro nam došli, dragi gosti! Naše velike ruksake nosači su prenijeli preko granice bez ikakvog pregledavanja - suludo!

Ništa ne smijete fotografirati, ni vojnike, ni policajce, ni zgradu, ni most, ljude - ništa! Nikada mi nisu bili jasni ti režimi, osobito danas, kada “veliki brat” odozgo vidi sve - i što je taj vojnik jeo, je li piškio, kakio...

Nedaleko od granice čekaju nas tri Toyote Landcruiser, budući da smo se u Kathmanduu rastali s dijelom grupe koja je s nama putovala samo kroz Nepal - put nastavlja nas desetero!

Smještamo se po četvero u svaki terenac (sa mnom su Matjaž, Tina i Jerca), kojim ćemo šest dana krstariti bespućima Tibeta, okruženi škrtim, surovim krajolikom, bez ijednog drveta u vidokrugu, na nadmorskim visinama od 3000 do 5400 metara, prolazeći kroz tradicionalna tibetanska sela prelijepih starih kuća ravnih krovova (bijelo obojene, s prozorima šire obrubljenim crnom bojom, s drvenim rezbarijama iznad prozora, unikatno izrađenih drvenih vrata interesantnih okova i mesinganih ili željeznih ukrasa na njima), s malim četverokutnim dvorištima ograđenim bijelo obojenim ogradama od nepečene cigle na kojima mještani suše goveđi i jakov izmet koji poslije - osušen - koriste kao gorivo za peći - kao mi drva!

Inače, jakovi (tibetansko govedo duge, najčešće crne, ali ih ima i smeđe i rijetko bijele dlake) mogu se vidjeti samo na nadmorskim visinama iznad 3500 metara!

Kod značajnijih mjesta zastajemo, razgledavamo ih - pa dalje do kasnog popodneva, kada se smještamo u male hotele usputnih mjesta, u sobe bez grijanja. Dvije noći bile su izuzetno hladne - spavali bismo odjeveni u sve što imamo - samo bismo skinuli treking cipele - tako sam ja na sebi tih noći imao tanke čarape, debele čarape, gaće, duge gaće, debele hlače, a gore potkošulju, majicu kratkih rukava, tanju majicu dugih rukava, debelu majicu dugih rukava, debelu majicu dugih rukava s kapuljačom, zimsku jaknu... Jednom sam imao i rukavice - imao bih i vunenu kapu da me ubrzo nije počelo svrbjeti ispod nje! Pokriveni ste dvjema debelim dekama, navučete kapuljaču preko glave do nosa i prekrijete se dekama, tako da samo nos nakratko proviruje. Noćni odlazak u toalet - samo u slučaju prijeke potrebe! Tako odjeveni ujutro krećete dalje, pa s vremenom postupno skidate sloj po sloj odjeće - sve do majice kratkih rukava, da bi s odmicanjem dana sve to istim redom vraćali na sebe...