U trećem nastavku putopisnih reportaža osječkog svjetskog putnika, pratimo priču o nepalskom nacionalnom parku, neizbježnim vodičima i nosačima Šerpama, kao i drugim čudesima kojima je naš suradnik svjedočio za vrijeme svog višetjednog boravka u “potkrovlju svijeta”.

Nacionalni par Chitwan, turistički eksploatiran kao i svaka druga znamenitost Nepala i Tibeta na ovom putovanju, smješten je 200-tinjak kilometara jugoistočno od Kathmandua prema granici s Indijom. Smještamo se u udoban hotel u dvokrevetnim i trokrevetnim sobama (deset eura je prosječna cijena smještaja s doručkom tijekom cijelog putovanja) u kojemu ćemo provesti dvije noći, a dane provoditi lutajući nacionalnim parkom. Kako smo stigli u predvečerje, imamo vremena samo za odlazak na priredbu tradicionalnih plesova plemena Tharu u obližnju dvoranu (kao kino) prepunu posjetitelja, puno više domaćih nego stranih, koji bučnim povicima, pljeskom i zvižducima (kao na utakmicama) prate događanja na pozornici. Imam dojam kao da promatram plesove sjevernoameričkih Indijanaca, što zbog tradicionalnih nošnji, što izgleda izvođača, što zbog glazbe - istina bio sam u stražnjim redovima, ali ipak!

Jutro sviće hladnjikavo i maglovito, što krajobrazu uz rijeku daje nekakav mistično-romantičan ugođaj dok plovimo čamcima odgurivanim motkom od dna rijeke u potrazi za krokodilima kojima, prema riječima vodiča, ova rijeka obiluje. Tu i tamo preleti poneka ptica nalik na našu čaplju, a jednog jedinog krokodila koji se sunčao na obali uz vodu nisam uspio vidjeti, pa predložih vodiču da bi im bilo pametno da od Kineza naruče 20-ak plastičnih i poslažu ih duž obala rijeke - i to bi kod lakovjernih turista prošlo, ionako im se ne smijete približavati!

Iskrcavamo se na obalu i krećemo u potragu za nosorozima. Slušamo upute vodiča kako se ponašati ako ga sretnemo, a moguće je, jutro je, da budemo tiho, te da bacimo mali ruksak s leđa, ako nas nosorog ugleda. Zašto, pojma nemam, jer sam bio “zabrinut” budući da ja ruksak nisam ponio. Potraga se pretvarala u laganu šetnju šumom nalik na našu hrastovu, uz veseli žamor tragača, no postajemo svjesni da ćemo prije pronaći dijamant u svinjskoj guzici nego vidjeti nosoroga u divljini Chitwana!

Odlazimo “kupati” slonove, ali i tu industrija turizma čini svoje - sjedni na slona, fotografiraj se dok te on prska vodom iz surle usisanom iz plitke rijeke, pa onda sljedeći! Ako te netko nije stigao fotografirati - tvoj problem - nema ponavljanja.

Nosoroge smo ipak uspjeli vidjeti u bodljikavom žicom ograđenom dvorištu čuvara parka. Mladunče je paslo travu dok se majka kao prasica valjala u blatu - djelovali su pitomo, budući da su se čuvari slobodno kretali dvorištem.

U popodnevnim satima upućujemo se prema čistini blizu guste šume, uz zapušteno nogometno igralište - polazište za šetnju šumom na leđima slona. Mjesto sliči velikom autobusnom parkiralištu s bar 30-ak slonova, s jedinom razlikom što su na jednom dijelu u nizu smještene (4-5) od drva sklepane stepenice - rampe slične stepenicama za ukrcaj putnika u manje zrakoplove, odakle se turisti smještaju na leđa slonova. Na leđima mu se nalazi sjedište nalik na manji stol okrenut naopačke, gdje sjedate na način da nogama obgrlite “nogu stola” - utovare četiri osobe, vodič slona sjedi na hrptu s nogama kod ušiju slona sa šipkom od betonskog željeza zavinutom i zašiljenom na kraju - i avantura započinje. Kod onih 4-5 rampi slonovi se izmjenjuju kao na pokretnoj traci (kad smo stigli bilo je bar 50-ak posjetitelja, svaki plaća po 20 dolara za nekih dva sata jahanja).

Lagano se ljuljajući na leđima slona, prolazimo kroz šumu, izlazimo iz nje na velike čistine uz rječicu, pa opet kroz šumu, pa čistine s travom koja doseže do naših nogu. Slon svojim stazama mirno korača, zastaje ponekad da bi propustio slonove iz smjera koji presijeca njegov smjer kretanja - nedostaju samo semafori!

Usput u gustišu opažamo jelene, srndaće i - paune! Kada zanemarite mnoštvo slonova s posjetiteljima na leđima koji zajedno s vama tumaraju poprilično velikim područjem - sve je vrlo opuštajuće i ugodno iskustvo, izuzev jednog trenutka, kada je nama četvorici zastao dah. Slon se nije trebao popeti ni na jedan metar visine, ali blato i trava su mu malo poremetili ravnotežu, poskliznuo se, ne može ni naprijed ni natrag, nagnuo se ustranu, pa sam imao osjećaj vrtnje za nekih 45 stupnjeva - al' bi bilo pljeskavica da nije uspio uspostaviti ravnotežu!

Sutradan ujutro minibusom (najam je poprilično jeftin) krećemo za Pokharu, mjesto s oko 250.000 stanovnika, sjeverno od Chitwana, 200-tinjak kilometara zapadno od Kathmandua, na nekih 2000 metara nadmorske visine, smješteno na poprilično velikom jezeru. Grad je to ponajprije posvećen turizmu, s ponudom robe istom kao i u Kathmanduu, restoranima uz jezero i ulicama kojima se kreću turisti te malom zračnom lukom odakle ćemo i mi sutradan krenuti u Jomson i četverodnevni treking Himalajom. Mjesto samo po sebi nije lijepo, ali okružje oduzima dah - obala jezera pretrpana čamcima na vesla za iznajmljivanje, a uokolo himalajski vrhunci (Dhaulgiri, Annapurna I i Manaslu - tri od deset najviših planinskih vrhova svijeta ni 50 km udaljenih od grada), čiji se snijegom okovani vrhovi ukazuju iza zelenih, nešto nižih planina.

Šetnja mjestom i odlazak na večeru. No, kako je meni već dosta kockanja s izborom večere, odlučujem produžiti lutanje gradom i kupiti tople zimske čarape koje sam zaboravio ponijeti od kuće (poslije se ispostavilo da je to bila najpametnija pomisao koja mi je prošla kroz glavu na putovanju, a deset kuna uloženih u kupnju - neprocjenjivo), ošišati se...

Šest je sati ujutro. Na pisti zračne luke u Pokhari stoji mali zrakoplov (za nekih 15 ljudi) i mi nedaleko od njega čekamo ukrcaj. Sunce izlazi iza planina i svojom zlatnožutom bojom boji snijeg vrhunaca najviših planina svijeta. Hladno je. Krećemo u Jomson - odakle ćemo krenuti na najzahtjevniji dio ovog putovanja. Sjedam u prvi red sjedala iz kojih imam odličan pogled u otvorenu kabinu pilota i kopilota, instrumente i sva zbivanja kroz vjetobran zrakoplova. Uzlijećemo, zrakoplov se uspinje prema vrhuncima planina, no nikako da ispravi nos, stalno se dahćući uspinje, a ispod nas ni 50 metara dolje zeleni pošumljeni obronci planine. Ispred vjetrobrana neprestano strše neprelazni snježni vrhunci naizgled nadohvat ruke. Napokon zrakoplov zakreće kroz neki prijevoj, nadlijeće ga vrlo nisko i konačno - pista. Slijećemo u Jomson, zrakoplovnu luku sličnu onoj u Pokhari, nakon ni 30 minuta vrlo uzbudljivog, dojmljivog i nezaboravnog leta.

Četvero iz grupe će rutu trekinga (cestom) prijeći na biciklima, mi ostali pješice. Iznajmljujemo nosače za velike ruksake i krećemo na prvu etapu trekinga u trajanju od nekih tri sata prema Kagbeniu. Jomson se nalazi na 2800 m n.v., i osim nešto kuća, nekoliko restorana i trgovina poredanih duž nevelike, nepopločane ulice, u kojoj se nalazi i glavna baza nepalskih ghurka vojnika te zračne luke, nema ničeg drugog. Ulicom prolaze konji natovareni stvarima trekera, koze, goveda, terenci za iznajmljivanje onima koji njima žele doživjeti ugođaj Himalaje. Djecu žuti školski autobus odvozi u školu, mali šareni lokalni autobusi...

Nadaleko poznati vodiči i nosači Himalaje - Šerpe - ne žive na ovom području, za njih je ovo prenisko, a, usput, čine samo 0,6 posto stanovništva Nepala!

Već u ovih tri sata trekinga možemo naslutiti kakve ljepote Himalaje čekaju na nas. Priroda je prelijepa u svojoj surovosti, doline koje ćemo s vremenom promatrati sa sve većih visina ispresijecane su koritima rijeka kroz koja u ovo doba godine teku tek plitke, hladne vode, koje u vrijeme topljenja snijega budu nabujale, široke, brze. Sada su to tek velike površine kamenih oblutaka raznih veličina među kojima malobrojni starosjedioci traže kamenje koje sadrži fosile prapovijesnih morskih životinjica i koje prodaju turistima (deset dolara pa naviše po komadu, ovisno o kvaliteti nalaza). Zrak je kristalno čist (cijelim putovanjem imali smo prekrasno vrijeme), jutra su hladna, ponekad mrzla, ali oko 10 sati sunce počinje pržiti kroz razrijeđen zrak tako da polako sa sebe skidate slojevito navučenu odjeću dok ne završite u majici kratkih rukava. Okolne planine su bez ijednog drveta, smeđežute, smeđe, crvenkaste, sive, prekrasne, s nešto malo žilave trave, tako da mi nije jasno čime se hrane koze koje pokatkad susretnemo. Sitne su, patuljaste, duge crne ili crno-bijele dlake, ljupke i pitome. Neprestano ste okruženi snijegom pokrivenim vrhuncima Himalaje u daljini. Pogled je - vau!

Nakon prvodnevne etape od tri sata, za ugrijavanje, ostale su trajala po 7-8-9 sati, da bi na kraju uspona treking završili na nadmorskoj visini od 4400 metara. Na jednom dijelu trekinga bili smo nadomak prijevoja - samo 500-600 metara visinske razlike - na kojemu su se smrznuli trekeri početkom 10. mjeseca zahvaćeni iznenadnom olujom. Naprosto ne možete vjerovati gledajući prijevoj obasjani suncem samo desetak dana nakon nesreće da se takvo što može dogoditi - tako iznenada, bez ikakve najave!

U guesthousima sela, u kojima smo smješteni, preko noći odmaramo, danju obilazimo poneki hram i stupe, koje onako neodržavane djeluju oronulo, ali šarmantno i privlačnije su mi od onih razvikanih u bijelo i zlatno obojenih, znamenitih...