Glavni krivac za idiličnu sliku o Meksiku kao zemlji smiješka (El pais de las sonrisas, baš tako na španjolskom glasi prijevod glasovite Lehárove operete), nisu američki filmovi u kojima kriminalci i pustolovi traže spas u toj raspojasanoj zemlji (primjerice, Peckinpahov The Getaway), nisu ni strastveno otpjevane ranchere u izdvedbi Chavele Vargas, a još manje crtići o Toru i Ponchu, legendarnim žapcima iz Tijuane.

Ništa nije Hrvate toliko oduševilo tom latinoameričkom zemljom kao dokumentarna nizanka našeg slavnog televizijskog putopisca Marija Saletta, pod naslovom 5000 km kroz Meksiko. Kojim se sve trikovima služio danas već pokojni Saletto, da odagna nevolje i uspije prevaliti toliki put, a da ne naleti na drumske razbojnike, narkodilere i trgovce ljudima, nećemo nikada saznati. Neki prizori iz navodno pitomih gradića, na Salettovu putu, izgledali su tako pitoreskno kao da se nalaze u Toskani ili Provansi, a ne u zemlji Trećeg svijeta kojoj je, još davno, i sami Bog rekao laku noć.

Privučeni šarmom Salettova prijesnokuhanog pitomog Meksika, pod krinkom navodnog hodočašća Gospi Guadalupskoj, na daleki put odvažila se skupina, financijskih dobro situiranih, hrvatskih javnih bilježnika, bilo je to 2004. Namirisavši, posve profesionalno, izdašan plijen, skupina do zuba naoružanih meksičkih bandidosa zaustavila je autobus s hrvatskim hodočasnicima iz javnobilježničke branše, među njima je bilo i naših sugrađana, i skinula ih gotovo do gola, olakšavši ih za novac, dragocjenosti, fotiće i videokamere te poneku putovnicu. S obzirom na to da se sve to dogodilo u meksičkoj saveznoj državi Chiapas, u kojoj cestarine ubiru pripadnici zapatističke gerile, nije isključeno da su hodočasnici iz Hrvatske (o takvima je pisao još Dante Alighieri u svojoj Božanskoj komediji) dali svoj doprinos njihovoj mitskoj borbi protiv globalizacije i neoliberalnog kapitalizma. A mogli su biti i vehabije, s obzirom na rastuću popularnost islama među siromašnim Majama u tome dijelu Meksika. Naime, u glavnom gradu Chiapasa, koji još nosi izrazito katolički naziv San Cristobal de las Casas, do sada su podignute čak četiri džamije.

Dvije godine poslije, u Meksiku je izbio rat protiv moćnih narkokartela koji je, uz pomoć Sjedinjenih Država, pokrenuo tadašnji predsjednik te države Felipe Calderón Hinojosa. U tom sukobu, koji ima obilježja građanskog rata, do sada je poginulo čak 130.000 ljudi, nestalih je 27.000, a broj prognanih procjenjuje se na 1,6 milijuna. Nema ničega čudnog u postojanju jakih mafijaških struktura u Meksiku koji je posljednja tranzitna zemlja na putu droge prema najvećem svjetskom tržištu zabranjenih opijata, SAD-u. Propašću kolumbijskih narkokartela iz Calija i Medellina, posao su preuzeli njihovi poduzetniji i beskrupulozniji meksički kolege te sada nadziru 90 posto kokaina koji ilegalno ulazi u Sjedinjene Države. Neke procjene govore kako meksički narkokarteli godišnje zarađuju i 50 milijardi dolara. Goleme su to brojke, za toliki novac isplati se ponekoga i ubiti.

Tako bar razmišljaju u zemlji u kojoj nasilje ima dugu tradiciju još iz pretkolumbovskog razdoblja. Zahvaljujući kritičarima Gibsonova filma Apocalypto, iz redova znanstvene zajednice, sada znamo da masovno žrtvovanje ljudi nisu činili Maje nego Asteci. Nevjerojatno je da su veličanstveni spomenici ljudske civilizacije, piramide koje su gradili Asteci i drugi domorodački narodi Središnje Amerike, bili zapravo krvava stratišta! Jedna procjena govori da je 1487. godine na ponovnom posvećenju velikog hrama u Tenochtitlanu, u samo četiri dana, pogubljeno čak 84.000 zarobljenika. Da bi se odradio taj zadatak, u čast Huitzilopochtliju, bogu rata, i Tlalocu, bogu kiše i poljodjelstva, bilo je potrebno postići produktivnost od 14 pogubljenih u minuti. Koliko je pretkolumbovski režim bio bolestan govori još jedna procjena da je u središnjem Meksiku u 15. stoljeću godišnje bilo pogubljeno 250.000 ljudi. U tom paklenom holokaustu, koji je prekinut iskrcavanjem španjolskog osvajača Hernanda Cortesa 1518., godišnje je bilo žrtvovano 20 posto djece. Naime, samo su dječje suze mogle smilovati Tlaloca, boga kiše i usjeva, i Chalchiuhtlicue, božicu voda i oluje.

U etničkom pogledu, Meksikanci su u najvećem broju (60 posto) mestici, dakle potomci iz veza indijanskih domorodaca i europskih doseljenika. Ostatak čine Indijanci (30 posto) i doseljeni bijelci (9 posto). Nije teško zaključiti kako su pučki kultovi preživjeli kristijanizaciju ili su se na tamošnji katolicizam sinkretistički nakalemili, poput kulta Svete smrti (Nuestra Señora de la Santa Muerte), bez obzira na podatak da gotovo polovica stanovništva (46 posto) nedjeljom pohađa svetu misu. Upravo je kult Santa Muerte jako prihvaćen među kriminalcima, krijumčarima droge i trgovcima ljudima, a o obljubljenosti narokdilera i narkokartela najbolje govori postojanje posebnog popularnoglazbenog žanra (narcocorrido) koji slavi njihov način života. Kada se uzme u obzir koliki se novac vrti oko ilegalnog posla s drogom, kao i činjenica da gotovo polovica stanovništva (50 milijuna ljudi) živi u siromaštvu, posve je jasno da narokarteli mogu kupiti baš svakoga u toj zemlji koja i prije nije bila imuna na podmićivanje. U nekim dijelovima zemlje narokokarteli su preuzeli vlast nudeći pogodbu (Pax Mafioso) onim političarima koji su spremni zažmiriti na oba oka.

Ipak, ono što se nedavno dogodilo u Iguali, saveznoj državi Guerrero, gdje je gradonačelnikova supruga naredila otmicu i brutalno smaknuće 43 studenata, kako bi spriječila njihov prosvjed tijekom njezina govora u korist udruge za pomoć siromašnoj djeci, kojoj je ona na čelu, zaprepastilo je čak i same Meksikance. Izvođači radova bili su pripadnici zloglasnog kartela Beltrán-Leyva iz Sinaloe.