Urešeni jesenskim bojama, širokom glavnom ulicom i lijepo uređenim okućnicama, u neposrednoj blizini Valpova smjestili su se Ladimirevci, najveće prigradsko naselje grada Valpova.

Selo odvajkada poznato po vrijednim Šokcima, u kojemu se oduvijek držalo do tradicije, reda i običaja, s godinama se moderniziralo, poprimilo mnogo od gradskog štiha i modernog načina života, ali istovremeno i ostalo tradicionalno slavonsko selo u kojemu je milina živjeti. S tim bi se zasigurno složio i najveći sin ovog sela, velikan hrvatskog glumišta, pokojni Fabijan Šovagović, koji je poniknuo upravo iz ovih ušorenih ladimirevačkih sokaka, koji je ovdje imao svoje prve “predstave” za svoje vršnjake u dječačkim i mladim danima. Šovagović je i nakon odlaska u Zagreb i stjecanja slave na filmu i kazališnim daskama, uvijek uživao vraćajući se na stari kućni prag, gdje su ga obitelj i rodbina čekali s toplim, domaćim kruhom ispod peke, starim specijalitetima i čašicom razgovora koju nije mogao odbiti.

“Legenda kazuje da je selo dobilo ime prema riječima koje su bile ispisane na križu groba jedne djevojke pokopane na ulazu u selo. Što je pisalo na križu? Roditelji rano preminule djevojke Evice - uvenule od nesretne ljubavi za mladićem kojemu su njegovi roditelji namijenili drugu mladu - stavili su na križ ove riječi: Lad i mir - Evici. I tako je naselje prema toj roditeljskoj poruci dobilo ime Ladimirevci! Legenda, kao i svaka legenda, lijepo zvuči i može se prihvatiti kao narodno predanje i vjerovanje. Znanstvenici, međutim, tvrde da je selo dobilo ime - kao i mnoga druga u tom slavonsko kraju - prema staroslavenskom osobnom imenu Ladimir (danas Vladimir). Ta je pretpostavka bliže istini, jer i mnoga druga mjesta u okruženju svoje ime duguju osobnim imenima ljudi: Petrijevci, Habjanovci, Zelčin (baba Zelča!), Ivanovci, Marjančaci, Tiborjanci, Veliškovci, Marijanci... Ime Ladimir donijeli su prvi stanovnici sela iz Bosne, odakle doseljenici vuku podrijetlo i prije nadiranja Turaka. Zanimljivo je da su i nazivi pojedinih dijelova sela - sokaka - bili vezani uz osobna imena, pa je tako i danas znani Mikolin kraj dobio ime prema kućedomaćinu Mikoline zadruge; Švabik prema naseljenicima Švabama koji su došli iz Bačke (o čemu svjedoči i ime polja Bačkoš!) gdje su imali svoje posjede; Dimitoravac prema osobnom imenu Dimitar, dok Gložik svoje ime veže uz grmlje glog, a Mlaka za pišteću vodu...”, napisao je o svome selu poznati novinar Đuro Šovagović.

Drugi, pak, odličan poznavatelj lokalne povijesti Ladimirevaca i veliki zaljubljenik u svoj kraj, Darko Grgić, s ponosom ističe kako je “staro naselje na prostoru današnjih Ladimirevaca zasigurno zasvjedočeno u pisanom obliku već 1332. godine, iako su u bliskoj okolici mjesta pronađeni tragovi neolitičke naseljenosti stari više tisuća godina (rudina Željkovac). U svakom slučaju, u našemu užem zavičaju žive ljudi u neprekinutom slijedu bar od 14. stoljeća do danas, izgrađujući i oplemenjujući prostor u kojemu žive. Pisana vrela nam govore da su čitavo to vrijeme na ovome području živjeli katolici, navodeći da je zidana župna crkva svetih Kuzme i Damjana, poput duhovnog svjetionika stajala na starom ladimirevačkom groblju od 14. pa sve do početka 19. stoljeća. Tada su njezini ostaci kao građevinski materijal ugrađeni u temelje sadašnje ladimirevačke crkve Uzvišenja Svetoga Križa. I upravo je angažman pobožnih Ladimirevčana na gradnji nove crkve (od 1803. do 1815.) prvi dokumentirani dokaz o težnji za duhovnim i kulturnim napretkom ovdašnjih ljudi...”, piše Grgić.

Grgić posebno ističe važnu činjenicu da se “kroz povijest pokazalo da su Ladimirevčani rijetko kada dobivali bilo što 'na pladnju' - kako od svojega vlastelina tako i od države - već su svojim sredstvima i radom pokretali gradnju objekata, a tek kasnije bi ponešto dobili i 'sa strane'. Prvi poznati ciklus razvoja i gradnje u Ladimirevcima zabilježen je već krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada mještani nakon podjele seoskog pašnjaka svojim sredstvima grade općinsku kuću (1888.) i zgradu pučke škole (1900.)”. Grgić navodi i da je zapravo pravi zamah selo dobilo nakon 1960., kada je izglasan prvi samodoprinos za elektrifikaciju mjesta.

“Od tada pa sve do 1988. godine Ladimirevčani su svakih nekoliko godina izglasavali nove samodoprinose, kao specifičan oblik samofinanciranja vlastitih komunalnih potreba u mjestu i time stvorili vlastitu financijsku osnovicu za daljnji razvoj. A kada je utemeljena Mjesna zajednica Ladimirevci, ovaj događaj označio je početak tridesetogodišnjeg neprekinutog razdoblja aktivnosti i gradnje u Ladimirevcima u kojem je u centru mjesta podignut društveni dom s trgovinom, zasađen drvored kroz mjesto, te započeta gradnja nogostupa kroz selo, a koliko je intenzivni rad na komunalnom uređenju mjesta urodio plodom, najbolje svjedoči podatak da su Ladimirevci 1968. godine proglašeni najbolje uređenim mjestom Slavonije i Baranje, te da je dvije godine poslije u selu otvoreno kino s 200 sjedećih mjesta koje su mještani također podigli vlastitim radom i sredstvima”, priča priču o neobičnoj povijesti svoga mjesta kronolog Grgić.

Posebno je, pak, zanimljiva priča o gradnji osmogodišnje škole u Ladimirevcima, za koju se i danas u Slavoniji i Baranji zna kao o jedinoj na ovim prostorima “školi izgrađenoj iz - inata!” Naime, kako doznajemo od Darka Grgića, sve je počelo krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća nenadanom odlukom o ukidanju viših razreda osnovne škole u Ladimirevcima, koja je dovela do revolta ondašnjeg čelništva i stanovništva mjesta.

“Tada cijela stara garnitura mjesne vlasti iz prosvjeda odstupa, a vođenje Savjeta MZ preuzima mlađi kadar na čelu s Đurom Zemljakom. Novo vodstvo odmah kao strateški cilj postavlja povratak osmogodišnje osnovne škole u selo, ali nastavlja i uhodand aktivnosti na izgradnji komunalne infrastrukture i objekata u mjestu. Dana 28. lipnja 1988. godine na zborovima građana i sastancima predsjednika svih organizacija u mjestu donesena je odluka o gradnji osnovne škole u Ladimirevcima, čime bi se u mjestu stvorili uvjeti za osmogodišnje školovanje ladimirevačke djece. Novi predsjednik skupštine MZ Đuro Zemljak (od 1989.) formirao je operativni tim od pedesetak mještana. Nikada do tada nije u Ladimirevcima zabilježen toliki osobni angažman velike većine mještana kao pri rušenju stare osnovne škole i zadružne štale, te pri gradnji nove školske zgrade. Radovi na gradnji škole počeli su 1989. godine, a već u kolovozu 1991. godine zgrada je prošla tehnički pregled. Uz radove na školi, u selu je obavljen ručni iskop za postavljanje cijevi magistralnog vodovoda, čime su Ladimirevčani dobili jeftinije priključke za vodu, a uz sve to otvorena je i moderna samoposluga u središtu mjesta, 1990. godine položen optički telefonski kabel kroz Ladimirevce, čime su stvoreni uvjeti za budući razvoj telekomunikacijskih usluga - pomno je zabilježio zanimljivosti iz života svoga sela Darko Grgić, inače i autor knjige “Ladimirevci: drevno slavonsko selo”.

Ni u godinama nakon Domovinskog rata stanovnici ovog sela s danas 1800 stanovnika nisu mirovali, već su nastojali stalno raditi na novim projektima u cilju unapređenja kvalitete življenja u svom mjestu. Uz već zavidnu bilancu dvije škole i dva groblja s pratećom modernom mrtvačnicom, te muške i ženske nogometne ekipe, Ladimirevčani su među prvima okusili blagodati vodovodne mreže. U tijeku je i realizacija sustava kanalizacijske mreže, a započinje i rušenje starog Društvenog doma i pripadajućih garaža u središtu, na čijem bi mjestu trebala niknuti nova impoznantna građevina u kojoj će osim garaža i prostorija za potrebe vatrogasaca biti i moderni Društveno-vatrogasni dom u kojem će se moći organizirati najrazličitije priredbe, svatovi i druge manifestacije, koje se posljednjih godina zbog lošeg stanja doma ne mogu održavati u Ladimirevcima.

Prvi čovjek Vijeća Mjesnog odbora Ladimirevci, Goran Ivanović Lac, vodeći ovo mjesto u kojem je sniman film “Sokol ga nije volio”, ali i film o Ladimirevcima, posljednjih osam godina po svom angažmanu ne zaostaje nimalo za svojim prethodnicima. U poratnom vremenu pokrenuto je nekoliko iznimnih kulturno-zabavnih manifestacija među kojima posebno treba izdvojiti “Ladimirevačke divane”, koji se održavaju svake prve subote u prosincu, zatim Šovini dani - manifestacija u čast Fabijanu Šovagoviću, te manifestacija u čast samom selu i njegovim mještanima - Dani Ladimirevaca. Ova manifestacija, kakvom se tek rijetko koje selo u Hrvatskoj može podičiti, početkom rujna tijekom nekoliko dana okuplja brojne KUD-ove, među kojima i vrlo uspješni domaći KUD Šokadija. Tu su još i neke nove manifestacije poput raftinga na kracima stare Karašice, turnira i raznih zabavnih sadržaja kraj novog ladimirevačkog izletišta na pijesku, u kojem se osobito uživa u ljetnim mjesecima...

Piše: Lidija ANIČIĆ

(Fotografije: Jasmina Cvenić-Jovinac i Lidija Aničić)