Herojskom krvlju 16-orice pripadnika 106. brigade natopljenu Rosinjaču, šumu između Osijeka i Tenje, prvu crta obrane grada za vrijeme Domovinskog rata, već napola skljaštrenu kada je Arkan 90-ih beskrupulozno sjekao i odvlačio stabla u pilanu u Srbiji, danas opet brane UHDDR-ovci iz Temeljnog ogranka Sveti Rok uz potporu Osječko-baranjske županije i Udruge roditelja pogunulih branitelja - ali danas od sječe koju su najavile Hrvatske šume.

Naime, branitelji ju žele spasiti kako bi podsjećala buduće generacije na tragediju koja se u njoj dogodila 5. prosinca 1991. godine, kada se iz nje grupa od 16 branitelja nije htjela povući i ostala braniti Osijek do posljednjeg metka, bez odstupanja pred oklopnim vozilima i pješadijom s položaja koje je prethodno satima tukla neprijateljska artiljerija.

Zlatko Bebek, predsjednik TO UHDDR-a Sveti Rok - bivše mjesne zajednice “Sveti Rok”, iz koje su poginuli dečki srčano krenuli u posljednji boj u Tenji - kaže kako im je cilj to područje proglasiti “Šumom posebne namjene”, kako se to formalno-pravno naziva. Stoga ministru poljoprivrede Tihomiru Jakovini i ministru branitelja Predragu Matiću šalju zamolbu da ih podrže u tome jer to područje, odnosno topole iz nekoliko hektara šume Hrvatskim šumama ne znači baš ništa, a osječkim, pak, braniteljima mnogo. Jer na tom mjestu borili su se rame uz rame, prsa u prsa, i to se ne zaboravlja, zapravo na tom terenu gotovo da nema mjesta gdje se takva borba nije vodila.

- Ne smijemo dopustiti da se šuma posiječe, to si ne bismo oprostili dok smo živi. Stoga jako dobro surađujemo, kako bismo ostvarili plan, s Draženom Košutićem, upraviteljem Šumarije Osijek, uz apsolutnu podršku Županije. UHDDR 'Sveti Rok', gdje je bila baza branitelja koji su poginuli u Rosinjači, više od dva desetljeća čuva uspomenu na naše poginule. Do sada smo njihovo stradanje obilježili postavljanjem spomen-obilježja na uglu Rokove i Hebrangove ulice, snimljenim dokumentarnim filmom o Rosinjači i ratnim događajima, knjigom i brojnim manifestacijama, a sada je došlo vrijeme da se uhvatimo i najvećeg zadatka - obilježavanjem mjesta njihove pogibije u samoj šumi Rosinjači. Malo je takvih mjesta u Hrvatskoj koja na relativno malom prostoru sadrže glavna obilježja Domovinskog rata. Željeli bismo stoga predložiti Hrvatskim šumama i mjerodavnim državnim tijelima da se šuma Rosinjača zaštiti kao povijesni lokalitet kako bismo budućim generacijama omogućili da na zbiljskim prostorima shvate i osjete patos rata, napose žrtvu koju su podnijeli naši branitelji. Planiramo se savjetovati sa stručnjacima raznih profila kako bismo u najskorije vrijeme predložili najbolji način očuvanja i prezentacije tog prostora. Vjerujemo da ćemo u svima kojima se obratimo naći vrijednog i odgovornog partnera u ovom važnom pothvatu. Već su mnogi pojedinci i gospodarstvenici najavili da će nam rado pomoći u tome - priča nam Bebek.

U Rosinjači, “živoj” grobnici, obrasloj korovom i ambrozijom čija visina premašuje visinu čovjeka, danas je samo muk, kao i muk kada se pokuša naći odgovor na pitanje od onih koji bi mogli znati gdje je tijelo jedinog branitelja Mihajla Pelegrina kojeg nisu uspjeli izvući nakon tragedije s početka ratnog prosinca.

Bebek nam priča kako do sada nitko još nije bio u šumi, osim deminera, njega i još nekolicine. Do Rosinjače smo se zaputili s Bebekom i njegovim suradnikom Milivojem Dobrovšakom iz UHDDR-a koji je bio pripadnik 3. GBR, u terencu kojim je upravljao Darko Klir iz Tenje, također branitelj. Terencem smo uspjeli proći prema Rosinjači i dalje od mjesta gdje je stajala oznaka minski sumnjivog prostora, no, i gudure i neravnine i šikara kroz koju smo se vozili gotovo napamet, jer se od korova višeg od krova terenca ništa nije moglo vidjeti dalje od prednjeg dijela automobila, ipak su na kraju zaustavile naše motorizirano putovanje. Stoga smo morali nastaviti dalje pješice još kojih pola kilometra dok su ispred nas novinara domaćini krčili put mačetom. Tražili smo bunker koji je Bebek prijašnjih godina vidio prilikom prvog posjeta Rosinjači, ali ni njemu, ni Kliru nije uspjelo pronaći ni rov ni bunker. Korov je sve pokrio, a Bebek i prijatelji su se nadali da će pronaći bar neki trag koji bi uputio gdje su Pelegrinovi posmrtni ostatci. No, očito je šlipere, od kojih je bio bunker, netko od seljana izvezao iz šume.

Milivoj i Zlatko dali su si zadatak da organiziraju suborce za sljedeći posjet pa će pročešljati šumu korak po korak. Darko Klir priča kako je doznao kako je Pelegrina netko tada iz sela zatrpao. Navodno ga je našao golog, samo u gaćama, jer su mu skinuli odoru. Kako je zemlja bila smrzla i tvrda, bilo je minus 20 stupnjeva Celzijevih, pa ga je ta osoba pokopala u humak dubok tek jedan ašov koji je iskopala nakon bitke.

- Prvi ste novinari koji su ušli u Rosinjaču, nitko drugi još u njoj nije bio, čak ni obitelji poginulih - priča nam Bebek, kojem je kao i Milivoju i Darku preostalo tek da se usred šume pomole za poginule prijatelje i susjede.

Bebek nam je gotovo u dahu prepričao i što zna o toj (kako se navodi na Wikipediji prema izvorima HRT-ovog TV kalendara) jednoj od najherojskijih i najtragičnijih epizoda Domovinskog rata. Dakle, nakon strahovite topničke pripreme, neprijateljske formacije JNA i srbočetnika krenule su u konačno osvajanja grada Osijeka općim oklopno-pješačkim napadom, a najjači prodor usmjerili su kroz šumu Rosinjača na južnom prilazu Osijeku.

- 5. prosinca 1991. godine bio je najkritičniji dan za Osijek. Nebo se otvorilo od granata koje su padale. Tog je dana cijela južna bojišnica gorjela od Nemetina do Ivanovca. Poginulo je tog dana ukupno 27 pripadnika 106. brigade, trojica iz 101. brigade i četvero civila. Najkrvaviji dan za Osijek! To su podaci koje sam dobio iz osječke bolnice kada sam prikupljao dokumente i informacije za knjigu o Rosinjači, u kojoj je bio jedini u cijelom ratu, bar ja ne znam za drugo mjesto, pravi izravni 'fajt'. Pretpostavlja se da su branitelji poginuli u borbi s posebnom četom za izviđanje. Njih 16-orica hrabrih branitelja ujutro su u osam sati javili da se ne povlače, nego traže pomoć u ljudstvu, oružuju i streljivu. Nakon sat vremena 'veza' je prekinuta. Vjerojatno su se opirali do posljednjeg metka. Osam dana nakon toga, 13. prosinca, izvučeno je samo 15 tijela - priča Zlatko Bebek.

Darko kaže kako se radilo o neprijateljskoj jedinici koju su u Tenju doveli iz srbijanskih zatvora i koji su bili osuđenici na doživotne ili dugotrajne robije. Ponuđeno im je vjerojatno da se bore godinu-dvije i dobiju oprost za nedjela zbog kojih su robijali, a radilo se o ubojicama i tko sve ne zna kome pa su stoga bili nemilosrdni ne samo prema Hrvatima nego i prema Srbima. Priča se, kaže Darko, da ih u selu, dok su hodali u crnom i pancirkama po selu, nitko nije smio ni pogledati krivim pogledom jer bi i na njih pucali.

Darko nam priča i kako je nakon povratka u selo na području Rosinjače vidio krdo svinja koje su slobodno hodale. Bilo je divljih i domaćih. Nadaju se da Pelegrina nisu izrovale svinje, no i da je tako, negdje bi morali naići na njegove kosti, ako ih nije samljeo deminerski stroj prilikom deminiranja cijelog područja. Navodno je u minsko polje ispred šume s osječke strane bilo postavljeno tisuće i tisuće mina.

Sve u svemu, Rosinjača je spomenik grozote koja se dogodila Osijeku i okolici pa se branitelji nadaju da će ju uspjeti zaštititi. “Stabla su puna šrapnela, oko kojih je sraslo drvo i kora, a više košta jedna pila za sječu ako se pokida nailaskom na šrapnel nego ne znam koliko kubika tog drveta”, zaključuje Darko.