U drugom nastavku priče o Iranu jučer i danas, naš osječki svjetski putnik riječima i slikama kazuje nam o svojemu viđenju Teherana, najvećeg iranskog grada, koji unatoč blizini susjednog iračkog ratnog žarišta, živi na svoj poseban način.

Priča našeg sugrađanina ide ovako:

S nestajanjem nelagode, upoznavši stvarnu stranu života i dosljednost provođenja hidžaba, neke suputnice su uz malo mašte i stila ipak uspjele postići da djeluju ženstveno, čak i zavodljivo. Nonšalantno preko glave prebačen i oko vrata lagano zabačen elegantan šal, sunčane naočale na vrhu glave koje uz to što izgledaju efektno ujedno pridržavaju šal, duža košulja te lagane, ljetne hlače ili čak tajice udovoljavale su ovom propisu, a ipak izgledale lijepo!

Ovdje se pretvorih u modnog kritičara, valjda stoga što sam u Teheranu susreo Nenada Korkuta, onog zagrebačkog liječnika i modnog stilista - što li već, koji je također u sklopu jedne od dvije skupine hrvatskih turista posjetio Iran. Inače, tijekom cijelog putovanja susretali smo skupine stranih turista - Južnokorejaca, Nijemaca, Talijana, Nizozemaca, Hrvata, Slovenaca, Britanaca... pa čak i Amerikanaca - srdačno dočekanih od domaćeg stanovništva. Američki turisti su rado viđeni u Iranu jer su Iranci potpuno jasno razlučili politike vlada stranih zemalja od njihovih državljana.

Tek utapanjem u mnoštvu po gradovima uvidite da od strogosti i vjerske zatucanosti režima nema ničega ili je gotovo neprimjetno. Policiju sam viđao vrlo rijetko na ulicama, usudio bih se reći da je policija na našim ulicama prisutnija nego tamo. Unatoč želji da vidim pazdarane (čuvari vjere i revolucije) i vjersku policiju, to mi nije pošlo za okom tijekom cijelog putovanja. Džamija nema u tolikom broju koliko sam očekivao i gotovo su neprimjetne, izuzev onih povijesnog značaja, koje su tijekom noći dodatno uređene ukusno doziranom električnom rasvjetom i “uređene” raznobojnim nizovima električnih žarulja. A i pozive na molitvu s minareta vrlo rijetko čujete - sve za razliku od ostalih islamskih zemalja koje sam posjetio i u kojima sam se uz te pozive na molitvu budio, i čuo ih, imate takav osjećaj, tijekom cijelog dana, a bogme s njima i lijegao u krevet. Budući da su Iranci šijiti - mole se tri puta tijekom dana, za razliku od ostalih muslimana koji se mole pet puta dnevno.

Ljudi su posebno bogatstvo Irana: ponosni, uljudni, pošteni i srdačni gotovo do dosađivanja. Ne možete proći ulicom a da vas bar ne pozdrave, dok na iskazivanje dobrodošlice nailazite doslovno na svakom koraku: “Welcome to Iran!” odzvanja u vašim ušima tijekom cijelog dana; dovikuju vam to u prolazim, čak i sa suprotne strane ulice, iz automobila, s motocikala....

Engleskim jezikom (kao i drugim jezicima) služi se vrlo malo Iranaca (iako ga uče u školama), ali to ih ne sprječava da vam priđu, zažele dobrodošlicu, porazgovaraju iako se ne razumijete, fotografiraju se s vama, pozovu vas na ručak ili večeru, nađu vam se na usluzi... Ako nešto ne zna jedan ili ne može pomoći, potražit će nekog drugog koji je u mogućnosti to učiniti.

I baš u takvoj zemlji meni se dogodi da mi prvi put nešto ukradu - mali ruksak! Srećom u njemu nije bilo ništa što se ne može ponovo kupiti (putovnica, novac i ostalo bitno uvijek je neprestano uz mene), ali šteta je šteta! Napuštali smo Teheran noćnim VIP autobusom s autobusnog kolodvora, putna prtljaga svih nas bila je na hrpi pod stalnim nadzorom, ruksaci s nama. Nakon ulaska u autobus, pozornost je popustila, ruksake smo ostavili ili na sjedala ili gore na mjesto za prtljagu (moj je bio gore, a tri moje suputnice su svoje ostavile na sjedalima i zamolile me da ih pripazim) - uglavnoam nisam izašao iz busa ni pet sekundi, a ruksaka nema. Neka sve zlo bude u tome na ovom putovanju, pomislio sam ne dopustivši da mi ovaj događaj pokvari raspoloženje.

Inače, prosječna plaća u Iranu iznosi 300-400 eura, što u prvi mah izgleda malo, ali kada imate u vidu cijene proizvoda i usluga, promijenite mišljenje.

Orijentacije radi, tijekom cijelog putovanja bili smo smješteni u hotelima u centru gradova, udobnih dvokrevetnih ili trokrevetnih soba (klima, hladnjak, televizor, telefon, WC i tuš-kupaonica) kojih cijena noćenja s doručkom nije prelazila, u prosjeku, deset eura po osobi.

Kruh je subvencioniran (oko jedan metar dugačka, 15 cm široka, tanka lepinja ili neke kao palačinke tanke, okrugle lepinjice) i u bescjenje je. Cole i bezalkoholna piva, bolje ih nazvati gaziranim osvježavajućim pićima s okusom ananasa, trešnje, jagode, breskve, lubenice... stoje oko jedne kune, bilo u trgovini bilo u restoranima - ponekad vam ih i ne naplate! Cigarete poznatih marki, ali iranske proizvodnje, koštaju 5-8 kuna. Vodu možete kupiti na ulici i stoji oko jednu kunu, ali to vam je nepotreban trošak budući da ju se može piti iz slavine bilo u hotelu, bilo na javnim česmama u bezbrojnim parkovima gradova, bilo kod turističkih atraktivnih lokacija.

Najskuplji ručak (repovi škampa s gljivama i povrćem u nekom umaku) platio sam oko 40 kuna, svi ostali obroci s colom su oko 10 kuna.

Dobar komad - kako ga mama reže - vrlo ukusne čokoladne torte s colom - oko 10 kuna. Prvi put sam na putovanjima pio vodu iz slavine (to još činim jedino u Osijeku), jeo kolače i sladoled (oko kunu kugla!), jeo voće...

Cijene goriva: benzin ispod jedne kune po litri, diesel oko 30 lipa, ali gotovo svi u Iranu automobil voze na plin koji je osjetno jeftiniji: valjda im kod tankanja plina još i plate!

Cijena autobusne karte za udaljenost od nekih 300 km u ništa manje udobnom autobusu nego kod nas stoji oko 10 kuna - za tu cijenu još dobijete i lunch paket - sok, keksi, kiflica s pekmezom...

Cijene taksija, kojih su gradovi prepuni, zanemarive su kada tu cijenu dijelite s tri osobe: 5-6 km vožnje stoji oko dvije kune po taksiju. Jednom smo za obilazak Teherana u trajanju od nekih četiri sata (s čekanjem uzetog taksija u vrijeme obilaska pojedinih lokacija) nas pet taksi platili samo 100 kuna - 20 po osobi! Nerijetko će vam domaći vozač, ako je sam u vozilu, jednostavno stati i upitati kamo da vas odveze - besplatno!

Za vožnju iz Teherana do zrakoplovne luke (45 km) nas troje platilo je oko 70 kuna (ni 20 po osobi). Ovdje još morate imati na umu da je bilo 4.30 ujutro i da niste bili u mogućnosti pogađati se za cijenu. Jednom smo iznajmili cijeli VIP autobus (o njima nešto kasnije) za nas 15 - bilo je jeftinije nego iznajmiti dva minibusa, za nekih 500 km uz zaustavljanja na atraktivnim lokacijama - uglavnom cijeli dan od ranog jutra do kasne noći - za cijenu koju nismo ni osjetili.

Vožnja metroom u Teheranu stoji oko 10 lipa.

Cijene knjiga: od 20 do 100 kuna, ona luksuzna izdanja!

Odjeća - majice kratkih rukava 20-30 kuna, hlače nešto skuplje.

Školovanje je besplatno, kao i zdravstvene usluge.

Kada sve ovo imate na umu, onda onih 300-400 eura prosječne plaće i nije uopće malo - dapače! Inače u Iranu je prisutna inflacija, tako da smo u vrijeme našeg boravka za 100 eura dobivali 4,450.000 riala u novčanicama od 50.000 i 500.000 riala (iranska valuta), pa možete zamisliti koliki bunt novčanica dobijete kada zamijenite 500 eura. Velika količina novčanica, kao i cijene ispod svakog očekivanja unosile su pravu zbrku u našim glavama prvih dana, a kada tome dodate i činjenicu da cijene izražavaju u tomanima (500.000 riala - 5.000 tomana, malo više od jednog eura!), zbrci nema kraja. K tome su sve novčanice iste (osim one od 50.000 riala), razlikuju se samo po boji pa morate u početku doslovno čitati brojke na njima. Stoga sam ja taj problem u početku rješavao na način da bih izvadio bunt novčanica, a ti uzimaj koliko treba, pouzdavajući se u poštenje trgovaca i konobara - i nisam pogriješio. Ni jedan put nisu uzeli više nego što nešto košta.