Nakon kraće stanke, nastavljamo seriju reportaža našeg sugrađanina, Osječanina, koji je ovaj put pohodio jednu veliku srednjoazijsku zemlju. Zemlju koja je noćna mora SAD-a i Izraela, zemlju kontroverznog režima, ali i zemlju stariju od povijesti.

Dakle, o Iranu je riječ, a u Iran ući i još ga proći uzduž i poprijeko, nije baš svakidašnja pojava, premda se ne može reći da Iran kao turističku desetinaciju ne posjećuju grupe i s ovih naših prostora uključujući i Hrvatsku.

Sve u svemu, riječima i slikama prenosimo iskustva osječkog svjetskog putnika s njegova trotjednog krstarenja po iranskim bespućima.

Svako moje novo putovanje započinje povratkom s prethodnog, ma koliko vremena proteklo između njih, pa tako i ovo. Odabire se zemlja ili zemlje u koje vrijedi putovati (ima li i jedne koja toga nije vrijedna), pronalaze se sredstva za put, priprema se... Ovaj put izbor je pao na Iran!

Što znamo o Iranu, a da to nije rezultat licemjerne i agresivne promidžbe, bolje reći višegodišnje sustavne propagande SAD-a i njegovih satelita, kojom sotoniziraju ovu zemlju, a čije ponašanje više nego očito smrdi na naftu i zemni plin, kojim ova zemlja obiluje u količinama koje su vrijedne čak i rata.

Zašto je tome tako, govori i povijest dvadeset stoljeća ove zemlje. Ukratko, ponovimo gradivo, 1908. godine prvi je put pronađena nafta u Iranu, i to u jednoj od 31 pokrajine koja ima izlaz na Perzijski zaljev - Huzestamu, što je onda privuklo Britance, čiji je utjecaj tijekom Prvog svjetskog rata toliko ojačao da su 1919. pokušali sklopiti angloperzijski ugovor - u čiju korist bi bio nije teško pogoditi - koji je Parlament Irana (tada Perzije) odbio. Ali, Britance se ne odbija te oni organiziraju državni udar i dovode časnika Rezu Pahlavija na vlast, koji poslije postaje Reza-šah Pahlavi, pod čijim se vodstvom zemlja toliko razvila da je ovaj “lutak” pomislio da bi mogao ukinuti posebna prava strancima, ponajprije Britancima. No, s Britancima tako ne ide, pa oni 1941. godine prisiljavaju Reza-šaha na abdikaciju u korist njegova sina Muhameda Rezu Pahlavija, koji vlada zemljom kao ustavnom monarhijom. Kako se u ovakvom državnom uređenju ne pita samo šaha nego i vladu i parlament - premijer Muhamed Mosadek 1953. godine nacionalizira industriju nafte. Opet to ne može tako, pa britanske i američke tajne službe (operacija Ajax) uspostavljaju autokratski, diktatorski režim Muhameda Reze Pahlavija, koji, općenito gledano, nije bio dobro prihvaćen u iranskom društvu.

Nakon prosvjeda, 1. veljače 1979., ajatolah Ruholah Homeini vraća se u zemlju nakon petnaestogodišnjeg progonstva i uspostavlja Islamsku Republiku Iran, kakva je ta zemlja i danas.

U previranjima dolazi do opsade američkog veleposlanstva (iranska talačka kriza koja je trajala duže od 400 dana) te SAD prekida diplomatske odnose s Iranom i od 1980. godine nameću gospodarske sankcije, pod kojima je ova zemlja i danas.

Iste godine (22. rujna 1980.) Sadam Husein, vođa susjednog Iraka, uz pomoć oružja i tehnologije SAD-a i njihovih saveznika (opet Britanci) napada Iran s namjerom zauzimanja - pogađate - naftnih polja u Huzestanu. Istovremeno su članovi američke administracije potajno prodavali oružje i rezervne dijelove za to oružje Iranu (Iran - Contra afera).

Kako je sve to završilo - znamo!

Koliko treba vjerovati propagandi Amerike o opasnostima razvoja iranske nuklearne tehnologije - prosudite sami!

Uzgred, kada i vlast u Iraku nije bila po volji SAD-u, Amerika je započela rat pod izlikom da “goleme zalihe” iračkog kemijskog oružja predstavljaju opasnost za, maltene, cijeli “slobodni svijet”.

Toliko o licemjerju i brizi “slobodnog svijeta” za ljudska prava u naftom bogatim zemljama.

Zašto sve ovo pišem? Zbog jednostavnog razloga što pokušavam razmišljati svojom glavom i reći - car je gol! Osobito nakon što sam posjetio Iran i upoznao njegove ljude. No, da se razumijemo - nisam apologet iranskog društva, zamjeram štošta i ovom režimu, kao uostalom i svim režimima (ovdje pod režimom podrazumijevam svaku državu kao instrument prisile i svu bulumentu onih koji u paketu uz nju idu), a kako je “freedom just another word for nothing left to lose”, to svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali bez miješanja drugih, licemjernih svjetskih policajaca i dušobrižnika.

Stoga mislim da su Iranci, općenito gledano, sretni ljudi s izgledima u puno bolju budućnost... ako prije toga cijeli ovaj svijet ne ode k vragu.

No prije nego počnem sa svojim dojmovima o Iranu, iznijet ću još nekoliko činjenica koje će potkrijepiti moje impresije. Dakle, Iran (službeno Islamska Republika Iran) zemlja je jugozapadne Azije, 18. po veličini u svijetu i 30 puta veća od Hrvatske, s oko 80 milijuna stanovnika. Iran u vojno-političkom smislu ima status regionalne sile, s golemim zalihama nafte i zemnog plina (nešto manje nafte u odnosu na goleme zalihe zemnog plina), s razvijenim nuklearnim programom, i ukupno uzevši energetska je supersila (25% električne energije izvoze) te najrazvijenija poljoprivredna i industrijska zemlja u široj regiji.

Na području Irana razvile su se u prošlosti najstarije civilizacije. Prve države utemeljene su početkom 3. tisućljeća prije Krista. Iranski narodi dolaze u 2. tisućljeću pr. Kr., a iranska nacija oblikuje se oko 625. g. pr. Kr. Inače, iranski narodi su indoeuropskog podrijetla (kao i Slaveni) i nisu Semiti poput Arapa i Židova. Arapska populacija u Iranu čini manje od 3% ukupnog stanovništva.

Ime Iran je 1935. godine na zahtjev Reza-šaha Pahlavija međunarodna zajednica prihvatila umjesto višetisućljetnog naziva Perzija, a značenje mu je “zemlja Arijaca”!

Ovdje je zgodna prigoda reći nešto i o rasnom konceptu i rasističkoj ideologiji o “nadljudskim Arijcima”. Naime, ova ideologija razvila se stapanjem ideje o Sjevernoj Europi kao pradomovini Indoeuropljana (Arijaca, koje je odlikovala izraženo svijetla put i niz umno-tjelesnih sposobnosti zahvaljujući kojima su pokorili zapadnu Euroaziju). Ironija nacističke rasističke ideologije jest u tome da recimo Romi, narod s dna nacističke ljestvice “arijske rasne čistoće”, govore jezikom koji pripada arijskoj (indoarijskoj) skupini, dok s germanskim to nije slučaj. Budući je ova teorija zasnovana na antropološkim i terminološkim zabludama, pojam Arijci se u današnjoj znanstvenoj terminologiji odnosi isključivo na zajedničku obitelj iranskih i indoarijskih naroda.

Islam se u Iranu počinje širiti nauštrb zoroastrizma početkom 7. stoljeća, tijekom arapskih osvajanja, ali su Iranci islamizirani od vlastitih dinastija. Prekretnica u iranskoj povijesti nastupa 1.500 godine, kada je osnovano Safavidsko Carstvo, za vrijeme kojega šijitski islam postaje službenom religijom zemlje.

Iako žene u iranskom društvu doživljavamo kao potlačene, činjenice govore nešto drugo: slobodno biraju bračne partnere, posjeduju nekretnine, voze automobile (čak i taksi), samostalno se kreću (viđao sam ih i u parkovima, gdje njih dvije ili tri - puše šišu!), glasuju na izborima, a 33% radne snage Irana su žene, 70% studenata su žene, 80% ih je učiteljica u školama, ima više redateljica nego redatelja, a glavni inženjer na razvoju iranskog stealth zrakoplova bila je - žena!

Jedino nemaju pjevačica. Čini mi se kako je to nešto vezano uz Ku'ran, iako nisam siguran.

Poligamija (mnogoženstvo) u Iranu je zabranjena. Smrtna kazna predviđena je za pedofile, narkodilere, ubojice, silovatelje, otmičare, oružane pljačkaše, teroriste i špijune. Dakle, sasvim ih je dovoljno, mislim smrtih kazni. No, kamenovanje i amaputiranje udova za počinjena kažnjena djela - ne postoje!

Premda sam prije putovanja dosta toga pročitao o Iranu, a na YouTubeu dosta toga pogledao, o tome što mogu očekivati od gradova i mjesta koja namjeravam posjetiti, moram priznati da sam prigodom slijetanja zrakoplova u zračnu luku Teherana, kao i prigodom kontrole putovnica, osjetio izvjesnu nelagodu kao posljedicu predrasuda koje mi ni studiozna priprema za putovanje nije otklonila. Ta nelagoda je dodatno pojačana u trenutku kada su strankinje već u zrakoplovu morale na glavu staviti marame (rupce) kojima su pokrile glave u skladu s islamskim hijabom (hidžab). Naime, islamski hidžab je pravilo po kojemu sve žene u Iranu (pa tako i strankinje - turistkinje) moraju imati maramom prekrivenu glavu na način da se kosa ne smije vidjeti, kao i košulju, vestu, mantil... bilo što što pokriva stražnjicu, te hlače dovoljno duge da ne otkrivaju gležnjeve nogu. Muškarci moraju nositi duge hlače. I svega toga morate se pridržavati svuda - izuzev u hotelskoj sobi!

Možete zamisliti na što su sličile moje suputnice kada su izišle iz zrakoplova. Ali o tome i svemu drugome u sljedećim nastavcima...