Tijekom stoljeća u različitim su dijelovima svijeta ljudi koristili razne metode mučenja i egzekucije. Neke su i danas u uporabi. Zapravo, metode pogubljenja nužno bi bilo pokazivati kako bi ljudi prestali činiti loša djela, a brutalne egzekucije bile bi im svojevrsno upozorenje.

Uglavnom, u neka mračna vremena naše civilizacije svi koji su zgriješili protiv vjere, društva i države bili su tretirani brutalno i smatralo se da su to i zaslužili. No svako je društvo imalo vlastite metode brutalnog kažnjavanja, uključujući i “popularne” načine likvidacije koje su primjenjivali kriminalci u međusobnom obračunima. Nekoć davno u staroj su Perziji, Rimu i Grčkoj ljudi bili vrlo kreativni i domišljati, naročito kada su u pitanju bila izvršenja smrtnih kazni.

Popularna je bila iznimno okrutna metoda, tzv. skafizam (engl. scaphism). Potpuno golu osobu čvrsto su vezali na uski čamac ili izdubljeno deblo, tako da noge, ruke i glava vire van. Prisilno su ga do iznemoglosti šopali medom i mlijekom dok ne dobije dijareju, tj. proljev. U takvom stanju, okruženog vlastitim fekalijama (te po cijelom tijelu dodatno izmazanog medom i mlijekom kako bi još bolje privlačio insekte) te preklopljen drugim čamcem da učinak bude bolji, bespomoćni je osuđenik danima (idealno je bilo 30, pa su ga stalno dohranjivali kako ne bi umro od gladi ili dehidracije!) plutao po nekom ustajalom ribnjaku izložen suncu. Živ je bio prava kašica gladnim kukcima i drugim životinjicama. Osim što su njegovo meso koristili kao izvor hrane, u žrtvu su polagali i svoja jajašca. Kukci, naravno. Na taj je način prekidan protok krvi pa se ubrzo razvijala i gangrena.

Postojala je i varijanta u kojoj žrtvu kukci ne jedu, nego “samo” grickaju i ubadaju. Plutarh u biografiji Artakserksa II., starijeg sina perzijskoga kralja Darija II., piše da je mladi Mithridates bio osuđen na ovakvu smrt zbog ubojstva Kira mlađeg, te da je preminuo nakon 17 dana.

Grozna drevna metoda mučenja i ubijanja bilo je i nabijanje na kolac. Takve je smrt bila ekstremno bolna, a ponekad je trajala danima. Nakon pripreme žrtve (nerijetko i silovanja), slijedilo je skidanje odjeće te rezanje otpozadi (ali i usta), kako bi se proširio otvor. Zatim se na to mjesto umetao krupan štap s tupim krajem, koji bi pogurao vitalne organe u stranu, te na taj način produžio umiranje. Potrebno je bilo da žrtva bude u ležećem položaju. Jedan od krvnika čvrsto bi držao kolac, a drugi bi ga velikim maljem zabijao u tijelo. Potom bi štap, skupa s tijelom zabili u zemlju, postavljajući žrtvu u okomit položaj i ostavljajući ju da umre. Ponekad se kolac umetao tako da se izbjegne trenutna smrt pa zapravo sprječava gubitak krvi.

Događalo se da kolcem probiju tijelo na vrhu prsne kosti i postave ga pod čeljust kako žrtva ne bi klizila niz stup. Često je žrtva bila tek djelomično nabijena na kolac. Tada je ostatak posla obavljala gravitacija i sama bi se žrtva boreći se i koprcajući zapravo nabijala.

Nadaleko poznat bio je i kotač za mučenje, poznat i kao Katarinin kotač, nazvan prema sv. Katarini iz Aleksandrije koja je umrla 307. godine, nakon što je osuđena upravo na mučenje ovom metodom, popularnom u srednjem vijeku u Francuskoj, Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj, Rumunjskoj, Rusiji i Americi, sve do 19. stoljeća. Tehnički je to bio veliki drveni kotač sa šiljcima na kojima je osuđenik iskrvario do smrti. Ponekad su žrtvi batinama slomili vrat, a potom ju samo izložili na kotač.

U bližoj povijesti pojavila se i električna stolica, izum je Harolda P. Browna, kojemu je Thomas Edison dao zadatak da istraži primjenu električne struje za izvršenje smrtne kazne. Prvo pogubljenje ovakve vrste obavljeno je u New Yorku 1890. Osuđenik je za stolicu bio pričvršćen metalnim trakama, a na čelo mu je stavljena mokra spužva radi vodljivosti. Elektrode se stavljaju na glavu i noge kako bi se zatvorio strujni krug. Struji od 2.000 volti osuđenik bude izložen u trajanju od samo 15 sekundi, što izaziva nesvjesticu i zaustavlja rad srca. Tijelo se zagrije do 59 °C.

Plinska komora bila je “popularna” u njemačkim logorima tijekom 2. svjetskog rata, kada je na taj način pogubljeno nekoliko milijuna ljudi u najgorem genocidu 20. stoljeća. Prema nekim izvješćima, još ih se može naći u nekim zatvorskim kampovima Sjeverne Koreje. Konkretno, u plinskim se komorama pušta kalijev cijanid (KCN), dok žrtva sjedi na stolici, a komora je zapečaćena i zalivena plinovitom sumpornom kiselinom (H2SO4). Zastori su bili razmaknuti kako bi svjedoci vidjeli smaknuće. Kiselina se miješala s cijanidom pa je nastajao plin vodikov cijanid (HCN). Smrtonosan, naravno.

Spaljivanje na lomači bilo je na snazi do druge polovine 18. stoljeća, a bilo je rezervirano za vještičarenje i čarobnjaštvo, odnosno za muškarce i žene koji su se bavili takvom rabotom ili se posumnjalo da se tim nečastivim poslom bave. Tadašnje je svećenstvo na spaljivanje gledalo kao na sigurno protjerivanje zlog vještičinog duha koji više nije mogao zaražavati druge nevine duše na ovom svijetu. To je više bilo vjersko kažnjavanje u judaizmu i kršćanstvu.

Ima toga još, u bližnoj i daljoj povijesti. Tako su recimo bika od mesinga koristili stari Grci, a bio je poznat i kao silicijski bik. Kalup u obliku bika bio je šupalj. Žrtva je bila zatvorena unutra i zapravo roštiljana jer je vatra gorjela pod bikom. Složeni sustav cijevi njegove bi bolne krike pretvorao u urlanje bijesnog bika. Dim koji je izlazio iz bika pretvarao se u tamjan. Ostatci žrtve nosili su se kao narukvice jer su sjali poput dragulja.

Egzekuciju vodom patentirali su Europljani podvrgavajući joj japanske zatvorenike tijekom 2. svjetskog rata. Žrtvu su vezali bodljikavom žicom, a u usta joj natrpali krpu. Kroz nos bi mu ugurali cjevčicu kroz koju su nalijevali goleme količine vode dok mu trbuh ne bude pun. Potom su ga udarali u predjelu trbuha, što bi dovelo do rasprsnuća sluznice želuca i smrti. Moderniju metodu mučenja vodom koriste i danas, tajne službe, navodno i CIA, u borbi protiv Al Kaidinih terorista.

Strašna je između ostalih bila i gnječilica/drobilica za glavu. Ta je sprava zapravo imala za cilj razbiti glavu pomoću metalne kacige, i to tako što su žrtvi prvo izbijeni, smrskani, svi zubi, a u konačnici i cijela čeljust. Dakako da su pritom stradale i oči i mozak...