Koliko je hrvatska poljoprivreda spremna nakon ulaska u Europsku uniju za Magazin je prokomentirao poznati stručnjak za ekonomiku poljoprivrede i agrarnu politiku, prof. dr. Miroslav Tratnik.

Slavoniju i Baranju osobito zanima koliko je naš agrar spreman za europsku integraciju, jesu li učinjene sve potrebne predradnje, kako će se hrvatski seljak snaći na tom golemom tržištu?

- Odmah na početku ovog promišljanja valja se odmaknuti od stereotipa da je Republika Hrvatska pregovarala o zahtjevima (uvjetovanjima) nacionalne poljoprivrede za pristupanje zajedničkoj europskoj politici. Svakako ako razgovore, po značenju, sadržaju i protokolu ne izjednačavamo s pregovorima. Taj proces razgovora bi se karakterno mogao podvesti pod pojam pravno-normativnog usklađivanja s “tekovinama“ europske zajedničke poljoprivredne politike, a ne našim uvjetovanjima. I to treba uzeti kao činjenicu, rekli bismo, to su bile startne premise, koje u daljnjem tijeku razgovora nismo dovoljno dobro strateški osmislili kao misiju, niti je operacionalizirali, posebice sustavnim pristupom, grani koja, usudim se reći, najšire, pa i povijesno-emotivno, zadire u sam bitak jedne nacije.

Načinjene su mnoge studije, doktorati, programi harmonizacije, kasnije homogenizacije ili, kako smo im sve tepali, ali samo kao parcijalni pogledi, bez toliko potrebnog usustavljenja, uzročno-posljedičnih veza za tako jedan slojeviti sustav kao što je poljoprivreda – preskromno je. Bavili smo se prečesto poljoprivrednim proizvodom, detaljistikom, a često zaboravljali da u zajedničku poljoprivrednu politiku ulazi grana – poljoprivreda. U našoj agrarnoj strategiji pristupa bavljenje proizvodom samo po sebi ne mora biti ništa loše, ali u tome smo često “zaboravili“ poljoprivredu. Tako nam se zbog parcijalnog, nesustavnog pristupa u razradi pravno-normativnog u pristupu, dogodilo da nam je prosecco “uzeo“ prošek, a refošk istarski teran.

No valja znati da je zajednička poljoprivredna politika, i sama vrlo volubilana, prevrtljiva, nestalna, a što dokazuje i najava da je postignut novi dogovor oko 30-postotne redukcije potpora poljoprivredi u zemljama članicama. To nam još više, dodatno, relativizira prognozu agrarne pozicije u EU. Zato je vrlo teško dati decidirani odgovor - da spremni smo – i pri tome imati, u ovom trenutku ozbiljan, argumentirani odgovor za to. Poslužimo se spekulativnim odgovorom, kako i u teoriji kaosa postoji nedeterministički red, a koji je možda rezerviran i za naš agrar u okviru zajedničke poljoprivredne politike.

Često se spominje kako je budućnost hrvatskog seljaka u zadrugama. Mogu li nam iskustva EU-a u tome pomoći, mogu li 'mali' opstati, što možemo prenijeti dobro, a što je to loše čega se moramo paziti?

- Ono što bi se ozbiljno moglo prigovoriti agrarnoj politici u nas, u pristupnom procesu, jest izostanak institucijsko-poslovnog organiziranja usitnjenog i neorganiziranog obiteljskog posjeda. I to bi, po meni, trebala biti ta spominjana cjelovitost u predradnjama, a koja je izostala. Izostala je ta briga da se “mali sudionik“ u poljoprivredi uvede u uređeni sustav zajedničke poljoprivredne politike. Niti u vremenu prije, ostao je izvan interesa za visokoprofitne kapitale u tranzicijsko-privatizacijskim procesima u nas, zbog svoje vlasnički nesređene strukture, usitnjenosti i rasparceliranosti. To ga je “očuvalo“ od privatizacije većih razmjera, ali i ostavilo poslovno neorganiziranog, prije ulaska u EU. Vjerojatno je, koncepcijski, trebao biti kooperativni suport privatizirane prerađivačke industrije. No, on, mali i rasparceliran, raspolaže s više od 60 posto zemljišnih resursa, ako malima nazivamo one do tri hektara obradivog zemljišta. Zbog toga bi poljoprivredni zemljišni resursi u demografski devastiranom ruralnom prostoru Slavonije i Baranje mogli biti ili već jesu predmetom spekulativnih “igara“ što u spoznaji da je taj resurs ne-proizvodiv, imobilan, heterogene kakvoće daje dodatnu potrebu da o njemu skrbi država - rekli bismo, pažnjom dobrog gospodara.

To nikako ne znači državni dirigizam i raspodjelu državnog zemljišta ili zakonskim ograničenjima uvjetovati zemljišno vlasništvo “malih“, o nekorištenju, već nastojanje države da poticajnim ekonomskim, tehničko-tehnološkim i institucijskim mjerama poslovno okrupnjava usitnjene zemljišne resurse malih, kroz zadružni oblik organiziranja i poslovanja.

Povijesno loša iskustva i time stvorene klime zadružne poslovne rigidnosti te sputavanja samostalnosti bili su izlika mnogim policymakerima da vrlo malo poduzmu te zadrže status quo u tom dijelu agrarne strukture. Jedino sjedinjavanjem zajedničkih proizvodno-poslovnih funkcija kroz zadrugu moguće je jamčiti opstanak “malog“ seljaka i njegovih resursa u EU.

Opskrba članstva kroz zadrugu, investicije u zajedničku zadružnu infrastrukturu čuvanja, prerade i dorade i plasmana kroz zadružne hladnjače, silose, mlinove, veletrgovinu, maloprodaju svježih kolektiranih i standardiziranih proizvoda na gradskim tržnicama – smanjili bi se pojedinačni fiksni troškovi malih. To bi im poslovno osnažilo konkurentnost te jamčilo veći proizvodni i poslovni opstanak u globaliziranim uvjetima agrobiznisa EU-a. Strategijom prilagođavanja proizvoda zajedničkoj poljoprivrednoj politici izbjeglo se prilagoditi “poljoprivredu“. Drugačija promišljanja nisu prolazila. Primjere dobrog zadružnog organiziranja, s istovjetnim ciljem, možemo naći u zemljama poput Italije, u hortikulturnoj proizvodnji, akvakulturi i morskom ribarstvu, u Španjolskoj u proizvodnji agruma, maslina i maslinovog ulja, u Francuskoj u proizvodnji grožđa i vina, Nizozemskoj u proizvodnji mlijeka, u Danskoj u svinjogojskoj proizvodnji. Vrlo poučan i nadasve primjenjiv primjer za Slavoniju i Baranju može poslužiti kanadski primjer zadružnog pšeničnog borda, koji zadružno organizira “male“ u sektoru prerade žita, brašna, kruha i u nas unosnog biznisa proizvoda od brašna.

Držim kako je opstanak malog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva na tržištu EU organizacijska i poslovna institucionalizacija, kroz zadružno organiziranje i zadrugu kao njegovu poslovnu formu. Mislim da nam na tom putu u EU treba više opravdane ekonomske, a manje pravne regulative, dok su mjere – kako - već poznate.