SLAVONSKI BROD - U vrijeme iscrpljujuće krize, kada je vojska nezaposlenih na zavodima za zapošljavanje premašila 350 tisuća, strah od budućnosti i neimaštine primjetan je kako kod starijih tako i kod mladih sugrađana. No, ima i onih koji ne gube nadu nego dodatnim poslovima pokušavaju popuniti obiteljski proračun. Jedan od takvih je i Brođanin Josip Tomakić, plinoinstalater koji radi kao zaštitar na dva mjesta, ali nije mu stran ni jedan posao koji će donijeti koju kunu više.

Iako ima tek 27 godina, ovaj mladi čovjek razmišlja o tome kako opskrbiti dom svime što je potrebno za suprugu i dvoje djece, kako pomoći roditeljima, ali i susjedima, poznanicima...

- Baš zbog toga što sam često mnogima znao besplatno učiniti uslugu, pokositi travu, srušiti stablo, otići u trgovinu i slično, pomislio sam – možda bih trošenje svoga vremena i benzina mogao i naplatiti - kaže taj mladi poduzetni čovjek, koji je nedavno otvorio obrt “Josip”, s ponudom raznih usluga.

Podizanje lijekova, liječničkih nalaza, ovjera putnih naloga, plaćanje računa, odlasci u kupnju, čišćenje podruma i tavana, čišćenje lišća, snijega..., samo je dio onoga što nudi, a u čemu će mu pomoći i članovi obitelji.

- Posla ima samo ako se hoće raditi. Ovih dana, kada je pao snijeg, nisam mogao stići na sve pozive starijih sugrađana za čišćenje staza, kolnih ulaza.., pa cijepanje drva, odlazak po kruh, lijekove..., jer se boje poledice i pada, što bi za njih moglo biti i kobno - kaže Josip, koji ipak ne može odgovoriti na sve pozive. Primjerice, odvesti dijete u grad ili u školu, dok pada kiša i vratiti ga, jer se boji odgovornosti za dijete, a i nije taksist.

Usluge obavlja na području grada (prema dogovoru može i dalje), a po satu zadržavanja naplati 30 kuna.

- Ako idem po nalaze, ili odvezem tuđi automobil na registraciju, odem u kupnju, čistim snijeg, cijepam drva..., no drukčije se naplaćuje košenje trave (veće površine 70 lipa po kvadratu), ili rušenje velikog stabla - navodi Josip, koji najviše posla očekuje na proljeće, kada dolazi na red održavanje dvorišta, košenje trave, te čuvanje i održavanje kuća za ljude koji ne žive u gradu.

- Ili kada idu na odmor da obilazim kuću, zalijevam cvijeće, čuvam kućne ljubimce... - dodaje Josip, svjestan koliko je za to potrebno mnogo povjerenja.

Okolini je neobično, ali i pohvalno Josipovo poduzetništvo. Dok, naime, dobar dio njegovih vršnjaka razmišlja o tome kako po vijavici stići do kafića, Josip se hvata lopate. Ali nije mu teško. U obitelji, uz roditelje i dvije sestre, naučio je od malena raditi, a tako će, kaže, odgajati i svoju djecu, jer “od rada nitko nije umro”.