Novac pokreće svijet. U “Cabaretu” Boba Fossea Joel Grey pjevao je “money makes world go round”. Novac i financije bili su, izuzmemo li prosvjede i “Arapsko proljeće”, o kojima se piše na drugome mjestu, središnja tema i pokretač svjetskih zbivanja 2011. Europsku uniju drmala je tolika dužnička kriza da se strahovalo da bi se od te trešnje mogla raspasti i EU, i eurozona, i euro.

Stroga štednja
Globalna kriza koja je izbila 2008. godine pretvorila se u krizu s dvostrukim dnom, pri čemu nije nužno da je to drugo dno i posljednje.
Početkom svibnja od financijskoga kraha spašen je Portugal. Ta je država dobila paket pomoći vrijedan 78 milijarda eura, a zauzvrat je obećala u dvije godine prepoloviti deficit, zamrznuti plaće u javnom sektoru, povećati poreze na prodaju automobila i duhana i još mnogo toga. U lipnju je kriza ponovno izbila i nije se smirila do prosinca. Nova runda počela je kad je Standard&Poor's snizio kreditni rejting Grčke na najniži mogući - CCC. Bio je to početak druge velike grčke dužničke krize u nešto više od godinu dana. U srpnju se počelo pregovarati o novom paketu pomoći za prezaduženu Grčku.
I dok se raspravljalo o Grčkoj, dužnička se kriza proširila na još dvije mediteranske zemlje Europske unije. Strahovalo se da bi financijski sunovrat mogle doživjeti Italija i Španjolska, a ako se Grčku još nekako i moglo spašavati, novca za spas Italije i Španjolske baš i nema. Kamate na njihove obveznice premašile su šest posto, Europska središnja banka hitno je otkupljivala te obveznice ne bi li srušila kamatu, a zbog svega je toga ostavku dao Jürgen Stark, glavni ekonomist Europske središnje banke.
Na Iberskom i Apeninskom poluotoku vatre su nekako držane pod kontrolom, a u Grčkoj je plamtio nekontrolirani požar. Nova runda spašavanja ishodišne zemlje europske civilizacije bila je u listopadu. Glavnu riječ u to su doba već uvelike vodili njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Toliko su se često susretali i predlagali rješenja krize eurozone da su ih mediji prozvali Merkozy. Svakako, bolje je da je kovanica nastala tako da je na prvom mjestu njemačka kancelarka, a ne francuski predsjednik, jer u tom bi slučaju bili Sarkom. Unija je još jednom odahnula, Merkozy su prisilili banke da Grčkoj otpišu 50 posto duga, dogovorili su se i za dokapitalizaciju europskih banaka, a grčki premijer George Papandreu pristao je na radikalne mjere štednje zauzvrat. Tržišta su se poveselila, a sreća je kratko trajala. Tek do iznenadne Papandreuove najave da će prihvaćene mjere dati na referendum. Posljedica toga bio je njegov politički pad, ustoličenje Lucasa Papademosa na premijerskom položaju, golema panika u Europi, a od referenduma na kraju nije bilo ništa. Zbog financijske krize još je jedan europski čelnik dao ostavku.

Super Mario
Talijanskog premijera nisu uspjeli srušiti svi skandali koje je marljivo proizvodio, ali kamate na talijanske obveznice, koje su u studenome dosegnule sedam posto, bile su previše. U zamjenu za pomoć Italiji, koja je također prisegnula na strogu štednju i rezanje deficita, Berlusconi je odstupio, a kao i u Grčkoj vladu je preuzeo tehnokrat, Mario Monti zvani Super Mario.
Unija i čelnici njezinih država članica sve su se vrijeme bavili spašavanjem država uvelike zapalih u probleme zbog nepoštovanja Maastrichtskih kriterija, ali i spašavanjem Unije. Da bi se spasilo Uniju i eurozonu, treba disciplinirati članice. U prosincu je konačno postignut dogovor. Ne bi li se spasio euro, najopipljiviji europski ljepak, dogovoreno je fiskalno jačanje Unije, što bi za posljedicu trebalo imati čvršću integraciju s jačom proračunskom disciplinom. Razmišljalo se i o korjenitijoj promjeni, izmjeni Europskoga ugovora, ali je Velika Britanija to spriječila, ostala usamljena i ponovno pokrenula raspravu o svom mjestu i ulozi u Uniji.
Na kraju godine Unija može biti zadovoljna, jer je preživjela možda i najveću krizu u povijesti, i zabrinuta, jer ne zna kakve ju krize očekuju sljedeće godine. Europska riječ godine je “rezanje”, a, kako stvari stoje, mogla bi to biti i riječ desetljeća. Ne bi li se sve nekako držalo pod kontrolom, formiran je Europski stabilizacijski fond vrijedan 440 milijardi eura, Europski stabilizacijski mehanizam, koji će stupiti na snagu u srpnju 2012., vrijedit će 500 milijarda eura, a članice Unije dogovorile su se i da će MMF ojačati kreditnu sposobnost s 200 milijarda eura, pri čemu bi zemlje eurozone trebale osigurati 150 milijarda, a ostale 50 milijarda. Financijsku dramu proživjele su i Sjedinjene Američke Države, a ni ta nije prošla bez globalnih posljedica. Višetjedno natezanja u Kongresu između republikanaca i demokrata o rezanju proračunskog deficita, što je na kraju uglavnom propalo i pri čemu su republikanci nanijeli težak poraz Baracku Obami, završilo je odlukom Standard&Poor'sa 6. kolovoza da snizi američki kreditni rejting, koji, prema toj agenciji, više nije najviše mogući. Ta je odluka izazvala višednevnu krizu na svjetskim burzama, ionako živahni švicarski franak je kao sigurna valuta u nesigurnim vremenima potpuno podivljao i svojim neprestanim rastom i prijetnjom da se izjednači s eurom ozbiljno ugrozio i samu švicarsku ekonomiju, a potvrdila se i izreka prema kojoj nije sve u novcu, jer ima nečeg i u zlatu. U vrijeme skidanja kreditnog rejtinga SAD-a, potresa na burzi i krize u eurozoni i ono je bilo sigurno utočište.

Amerika na koljenima
Rekordna cijena zabilježena je 23. kolovoza i tada je unca stajala 1.911,46 dolara. Do kraja godine i cijena zlata, baš kao i tečaj franka, ponešto se primirila, pa unca zlata sada košta nešto više od 1.600 dolara. Kraj godine obilježen je i završetkom američkog vojnog angažmana u Iraku. Nepunih devet godina nakon početka invazije na Irak u Bagdadu je spuštena američka vojna zastava. Rezultat je američke vojne intervencije oko 4.500 poginulih Amerikanaca, više desetaka tisuća poginulih Iračana (valja imati na umu da broj poginulih Iračana može biti i šesteroznamenkast), Irak je i dalje politički nestabilan i sektaški podijeljen, ali ipak manje negoli prije nekoliko godina. Rezultat američke intervencije je i rušenje režima Sadama Huseina, američki dužnosnici nadaju se da za sobom ostavljaju zemlju u kojoj je bolje nego što je bilo prije, iako prve vijesti nakon američkog povlačenja i bombaški napadi u Bagdadu to ne sugeriraju. Primijećeno je i da pri američkom povlačenju nitko službeno nije proglasio pobjedu u ratu. Možda i nije trebao, to je predsjednik Bush učinio još u proljeće 2003. godine, prije nego što je u Iraku izbio praktično građanski rat.
Sjedinjene Države pokazale su da je njihova ruka osvetnica spora, ali duga. Osamu bin Ladena, arhitekta terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. godine, ubili su američki specijalci u Pakistanu 2. svibnja. Pomno pripremljenu akciju kojoj cilj očito nije bilo hvatanje Bin Ladena, američki je predsjednik Obama gledao u izravnom prijenosu. Koliko je Al-Kaida time doista oslabljena, nije znano, ali je sigurno da je smrt vođe težak simbolični gubitak. Amerikanci su, pak, dokazali da ne zaboravljaju i da ne praštaju. Američka intervencija na pakistanskom tlu, o kojoj pakistanske vlasti nisu znale ništa, zaoštrila je odnose Washingtona i Islamabada, koji su dodatno pogoršani jesenas kada je NATO ubio 24 pakistanska vojnika blizu granice s Afganistanom.

Katastrofa u Fukušimi
Golemu medijsku pozornost privukla je katastrofa u Japanu. U Pacifiku je 11. ožujka zabilježen potres snage devet stupnjeva prema Richterovoj ljestvici, sedmi najsnažniji izmjereni potres u povijesti. Potres je teško pogodio šire područje grada Sendaia, no pozornost javnosti mnogo je više privuklo ono što je slijedilo - desetmetarski tsunami koji je uništio nuklearnu elektranu u Fukušimi i izazvao najveću nuklearnu nesreću nakon Černobila. Zbog potresa tri su nuklearna reaktora ugašena, ali je tsunami uništio dizelske generatore, nužne za pogon rashladnih pumpi za slučaj da elektrana nije priključena na mrežu. Tu je mrežu, pak, uništio potres. U tri reaktora djelomično se rastopila jezgra, u reaktoru broj dva došlo je do topljenja reaktorske posude, Japanci su, ne bi li spriječili porast tlaka, ispuštali paru u reaktorsku zgradu, a zbog toga je eksplodirao vodik. Stanovništvo u krugu od 20 kilometara oko reaktora je iseljeno, onima u krugu od 60 kilometara preporučeno je da ne izlaze. Pokušaji gašenja trajali su tjednima.
Na kraju godine malo se toga sa sigurnošću može kazati o posljedicama potresa; procjenjuje se da će sanacija Fukušime trajati 40 godina, procjenjuje se da je od potresa i tsunamija poginulo 20.000 ljudi, a procijenjeno je i da je to najskuplja prirodna katastrofa u povijesti. Šteta je procijenjena na 950 milijardi do 1,6 bilijuna kuna.

Gladna Afrika
Mnogo manju medijsku pozornost privukla je najveća glad zabilježena u afričkim državama od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Oko deset milijuna stanovnika Somalije i Etiopije pogođeno je glađu. Uzrok je gladi dugotrajna suša, ali ta se glad uvelike mogla izbjeći da nije bilo čovjeka i njegovih organizacija. Glađu su najteže bili pogođeni dijelovi Somalije koje kontrolira radikalni islamistički pokret Al-Šahab, koji je gotovo u cijelosti onemogućio dostavu hrane i humanitarne pomoći tvrdeći da je to sredstvo Zapada za potkopavanje islamskih vrijednosti.
U vrijeme dok se u svjetskim medijima sporadično pisalo o stanju u Somaliji, naslovnice je zauzeo Anders Behring Breivik, čovjek koji je šokirao Norvešku, državu čije se društvo navodi kao uzorno i pitomo. Breivik je 22. srpnja, maskiran u policijskog službenika, ubio 69 ljudi na otoku Utoya u vrijeme kad se tamo održavao tradicionalni kamp mladeži Laburističke stranke. Prije toga je detonirao bombu u dijelu Osla u kojemu su vladine zgrade, a broj je njegovih žrtava 77. Njegov je čin pokazao kako ni zemlje visoke demokracije, standarda i sigurnosti poput skandinavskih (konkretno Norveške) nisu nikakav bogodani raj na Zemlji. Zlo je ipak neiskorjenjivo. Takav je svijet, takva je civilizacija. I ova naša...

Tihomir PONOŠ