Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Samo stručnjaci doista znaju popraviti sustav
Datum objave: 24. studenog, 2023.
Kako pomoći djetetu u situaciji kada znate što mu treba, ali nemate mogućnost da mu tu pomoć i pružite - ključno je pitanje u načinu organizacije svih segmenata skrbi o djeci. Nameće se to pitanje gotovo svaki dan kada trebate odlučiti je li dijete za psihijatra ili za pedagoški pristup, odnosno je li guranje malog djeteta odmah u psihijatrijsku skrb doista optimalno rješenje za njega. Iz mojih je kolumni razvidno da imam, kako se to kaže, puno utakmica u nogama, pa se ne ustručavam isticati ono što smatram da bi nam trebao biti prioritet kako bi spomenuti sustav uistinu funkcionirao.

Znate onu staru poslovicu kako prvo treba uhvatiti zeca pa tek onda prirediti ražanj... E, tako je i u planiranju na koji način maksimalno osigurati položaj i zaštitu djece u svim sustavima. Nažalost, mi koji smo već duži niz godina u tom sustavu (neovisno o tome je li zdravstveni, socijalni, pravosudni...), često smo zatečeni nemogućnosti da realiziramo ono što smatramo da se u određenom trenutku treba učiniti. Možda nemam uvijek takta u isticanju problema, ali znanja i stručnosti imam, pa se usudim reći da smo se svojim "pasivnim pristupom" i stavom "brigo moja prijeđi na drugi sustav" i doveli do toga da danas nemamo rješenje za mnoge probleme ispred nas. Zašto? Zbog toga što ne postoje specijalizirane ustanove za odgoj i preodgoj djece, nema ustanova sa specijaliziranim stručnjacima za podršku djeci koja dolaze iz visokokonfliktnih, traumatskih, zlostavljačkih uvjeta odrastanja. Dakle, nije dovoljno nakon niza godina, kada je šteta već učinjena, samo izuzeti dijete iz obitelji. Pitanje je što dalje s tim djetetom i kako tom djetetu osigurati koliko-toliko zdravo odrastanje. Je li uopće moguće i na koji način sanirati štetu lošeg i rizičnog roditeljstva kada svi znamo da ti isti roditelji dugo vremena i prije i nakon oduzimanja djeteta sasvim uredno ubiru sve novčane povlastice za svoju djecu i pri tome sustavno zanemaruju svu skrb oko njih. Više sam puta istaknula potpuno promašen pristup u kojemu olako kažnjavamo roditelje koji se brinu o svojoj djeci, strepe pa ih noću dočekuju izluđeni od brige i pri tome znaju impulzivno reagirati ne zato što su zlostavljači, nego zbog straha od toga što danas sve može poći po zlu. Tu sustav zna biti vrlo učinkovit, brzo kazni tog roditelja nakon poziva djeteta koje ne razumije da je roditelj odgovoran i da strepi ako mu se neodgovorni tinejdžer odbija javiti na telefon ili se sustavno opire roditeljskim pravilima. I mene osobno zanima kako odgojiti dijete, a da ono pri tome nikog ne sluša i da za njega ne vrijede nikakva pravila. Prema tome i mi odrasli ne trebamo slušati pravila naših nadređenih ili drugih o kojima ovisimo "jer to sputava našu osobnost". Dakle, brižne se roditelje ponekad kažnjava, a neke druge roditelje koji nikako, sa svom svojom djecom, ne funkcioniraju u roditeljskoj ulozi, nekako stalno pokušavamo potaknuti da ipak budu roditelji, pa često i pod cijenu trajnih posljedica za zdravlje njihove djece. Uzimam si za pravo reći kako su te štete često toliko duboke i snažne da nema tog stručnjaka koji ih može tek tako popraviti i izbrisati.

U sustavu radi mnogo ljudi sa snažnim, entuzijastičnim pristupom i željom da pomogne, nešto poboljša ili promijeni nabolje. Pojedinci lako izgore, izmore se od stava "iz šupljeg u prazno", angažmana javnih ličnosti koje često nemaju pojma za što se zauzimaju, ali i nesvjesno slabe sustav upravo svojim prijedlozima koji su, u konačnici, najmanje za dobrobit djece. Sustav trebaju i mogu mijenjati samo ljudi koji su unutar njega godinama i znaju prepoznati koja je karika slaba, koja ne vuče dovoljno ili koja nedostaje. I sama u radu čujem često negodovanja ili zbog nas u bolnicama, ili zbog centara za socijalnu skrb, ili zbog brojnih drugih segmenata, sustava, ali ako već svi volimo guglati, izguglajte ustanove specijalizirane za rad s problematičnom, zanemarenom i zlostavljanom djecom, a da zadovoljavaju sve potrebne i prostorne i kadrovske zahtjeve. Ističem posebno kadar jer bez adekvatnih stručnjaka za djecu, ne za odrasle, nema pomoći. Specijalizirani stručnjaci za djecu potrebni su jer ono što je primjenjivo za odraslog nije i za dijete. Budući da, nažalost, nema dovoljno visokoprofiliranih stručnjaka, postupa se prema načelu "bolje išta nego ništa", pa rezultati često izostaju.

Davno je posve točno rečeno kako se zapravo "loptamo" kroz sustav jer ne znamo kako uputiti dijete zato što adekvatna adresa ne postoji. Stoga potpuno razumijem ljude koji nakon godina rada u dječjoj psihijatriji traže premještaj na druga radilišta jer borbe s vjetrenjačama još nitko nije dobio, a biti prorok u svom selu nikada se nije isplatilo.

Dakle, da bi se nešto promijenilo, potrebno je pitati one koji su u tom sustavu i poznaju ga najbolje. Oni će jasno upozoriti na to gdje su manjkavosti, kako postupati s problematičnim roditeljima, kako im onemogućiti višegodišnje zanemarivanje i zlostavljanje djeteta, kako konačno osigurati novac za mjesta gdje se takva djeca mogu i trebaju rehabilitirati i osnažiti pa usmjeriti u zdravu budućnost.

Isto tako, nemojmo se zavaravati! Nove generacije stručnjaka nisu spremne za mazohistički pristup poslu, za improvizacije, polurješenja, iscrpljivanje... kao što je moja i njoj bliske.