Među svecima posebno se ističu oni koji su imali stigme, odnosno Isusove rane na rukama, nogama i na prsima. Čini se da je Pavao bio prvi među njima. Na kraju poslanice Galaćanima, gdje brani svoje apostolstvo nasuprot onih koji ga stavljaju u pitanje, Pavao navodi posljednji dokaz svoga apostolstva: “Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!” Takve su stigme imali, da nabrojimo smo neke, sveti Franjo Asiški i u posljednje vrijeme sv. Pio iz Pietrelcine, koji je umro 1968. Što bismo mogli kao zajedničko navesti za sve ove svece? Evo. Pavao je tijekom svoje službe – i baš poradi nje – imao vrlo težak život. Po vlastitom svjedočanstvu triput je bio šiban, jednom kamenovan, tri puta je doživio brodolom; imao je velikih poteškoća na napornim putovanjima s oskudnom hranom i odjećom; bio je zatvaran i proganjan. Sveti Franjo je kao veliki siromah bio smatran čudakom i zanesenjakom. Sveti Pio iz Pietrelcine u više je navrata bio žrtvom zavjera, kleveta do te mjere da je više puta doživljavao osudu i od samih crkvenih vlasti. Kada mu je jednom prilikom neki mladi čovjek rekao da bi htio biti svet, sveti Pio mu je duhovito odgovorio: “Sinko moj, to ti je pasji život…”

Što se hoće reći? Trebamo, naravno, početi od Isusa. On koji je savršena “slika Boga nevidljivoga”, koji je “prošao zemljom čineći dobro”, on je bio razapet i on je prvi dobio rane na rukama, nogama i na prsima. Njegova majka Marija, koju će “svi naraštaji zvati blaženom”, pod Isusovim je križem itekako vidjela kako su bile istinite proročanske riječi onoga starca Šimuna koji joj je bio rekao: “I tebi će samoj mač probosti dušu.” Kolika li je samo mogla biti njezina bol! Čini se da Bog na poseban način “šiba” one koji su mu posebno bliski. Isus veli učenicima: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti.” Tko će to razumjeti? Tu ostaje samo vjera, vjera onih koji u jednostavnosti prihvaćaju Božju riječ, jer veli Isus da je Bog određene stvari “sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima”. Za te “malene” vjernike trpljenje, nevolje i progonstva nipošto nisu Božja kazna ili izraz Božje nebrige. Po nevoljama kršćanin postaje nalik na Krista koji je trpio, ali koji je i proslavljen. To ispunja mirom svakog Isusova učenika, osobito onoga “malenoga”. Bilo bi sjajno kada bismo i mi bili među tim malenima.