Zašto nisi popustio, pitam ga na psihoterapijskom razgovoru. Zbog principa i ponosa, odgovara tinejdžer od 16 i pol godina. Riječ je o tome da nije popustio tati koji ga je pritiskao u vezi s ocjenama, a on je smatrao kako i nisu tako loše da tata ima pravo tako se ponašati - da "samo kritizira i prigovara".

O.K. Čak mi se i svidjelo to njegovo "ponos i princip". Odavno, naime, nisam čula da netko spominje "ponos i princip". Mladi, ali i ne samo oni, već duže vrijeme smatraju kako su te dvije riječi zamjena za "luzer i budala". Zašto? Jednostavno, čovjek koji je ograničen nekim svojim stavovima, uglavnom temeljenim na moralu, i uz to ima taj ponos koji mu često brani da možda "igra" za sebe lagodnije i bezbrižnije, ne prolazi u životu onako kako bi trebalo - lakše i pravednije. Nažalost, baš naprotiv.

Ljudi danas sve više odustaju od sebe kakvi su bili, od svojih moralnih načela, pa čak i od onih dobrih odgojnih pravila i granica koje su im bili usadili u obitelji, kad su ih roditelji upozorili na to što je dobro, a što nije. Jest, teško je stalno biti svoj, kaže se da se samo budala ne mijenja, međutim, stalno je prilagođavanje trendovima ili kretanje linijom manjeg otpora dovelo do toga da se čini kako su ljudi nekako postali isti: uniformirani, bezlični, apatični, usudim se reći i dosadni.

Nekad se naljutim kada vidim da na društvenim mrežama ljudi dijele citate pisaca i drugih mudrih ljudi, a da o njima vjerojatno nisu ni promislili, a kamoli da bi se potrudili primijeniti te "istine" u vlastitoj svakodnevici. Štoviše, mućni malo svojom glavom - i sam ćeš doći do zaključaka koji ti mogu promijeniti život. Život nije med i mlijeko, nikada do sada to nije bilo više izraženo, pa čak i kada kroz društvene mreže zamišljate kako je nekima šaka sreće i brdo blagostanja, varate se. Postoje i oni koji žive sretno jer žive po svome, ali pri tome ne kompliciraju i ne zagorčavaju tuđe živote.

Svako malo netko me pozove da kao dječji i adolescentni psihijatar govorim o djeci i da upozoravam roditelje i okolinu gdje svi griješimo i kako stvari popraviti. Znate li koji je, po meni, najbolji savjet i najbolji put? Krenimo od sebe, jer način na koji naša djeca doživljavaju svijet oko sebe, druge ljude, tuđu sreću ili nesreću zapravo je odraz onoga što vide u našem ponašanju. Nas, svojih roditelja! Možete se lagati do nesvijesti, ali ako ste sami bahati, arogantni, mislite da ćete vladati svijetom do kraja života, malo cijenite tuđi život i ne dotiče vas tuđa nesreća, tuga, bolest ili jad, zaboravljate odakle ste, vaša će vam djeca to vratiti na način da ćete sve to gledati u njima, i to na način kako će tretirati i vas i druge oko vas. Nedavno mi je prijatelj rekao da se u životu uvijek na kraju mora podvući račun i da netko mora taj račun i platiti. Nikada kao danas ljudi nisu nekako drukčije okrenuti jedni prema drugima, kao i djeca i oni se boje kao nekada naši roditelji ostati spontani, imati višegodišnja prijateljstva, sve je više načina na koji se ljudi otuđuju jedni od drugih. Umiješa se tu puno toga, od različitih političkih stavova do nekih svjetonazorskih koji u sekundi i bez veze unište odnos koji je godinama odolijevao i puno važnijim stvarima. Nedavno sam se neugodno iznenadila kada sam čula kako netko nije htio sjesti s nekim na kavu da ga ne bi vidjeli s tom osobom jer mu to baš i nije dobro za ugled i općenito "položaj". Iskreno, ja bih odmah da svi koji tako iz mog okruženja misle slobodno me poštede i kava i glupih razgovora iz straha da okolina ih neće detektirati kao "neželjene". Zašto to ističem? zato što vas djeca gledaju i onda kakvu poruku šaljete vašoj djeci koja se silno ionako muče kako se izboriti za sebe, pozicionirati među vršnjake i pri tome ne izgubiti svoju osobnost. Jako me se dojmi momak koji je jasno istaknuo da ne želi ipak odustati od nekih svojih principa, pa čak i po cijenu da ga otac kazni. Ut to silno je ponosan na sebe jer smatra da tata ovaj put nije u pravu i ne želi mu popustiti. Je li to neposluh? Nije. Ovo je brušenje sebe, svojih osobnih granica i prava iskazati ono što mislimo. Nekada mi se i ne da slušati ljude koji imaju stav o svemu, ali ga nigdje ne žele iskazati da ne bi bili krivo protumačeni. I onda se pitamo zašto su klinici uniformirani, gotovo kao s tvorničke trake sišli, nema više mladih koji nas svojim stilom odijevanja, često ili frizurom, bar žele upozoriti da ih mi odrasli nerviramo i da žele da se pokrenemo i učinimo svijet ugodnijim mjestom i nama i njima.

Mladi su pokretači društvenih promjena, uvijek su bili, zato pustimo taj duh iz lampe i ovih generacija. Ne tjerajmo ih da gledaju kako preslagujemo svoja prijateljstva, rodbinske i radne odnose, jer onda se oni pitaju je li išta danas trajno ili je sve instantno, pa čak i "drukčije" mišljenje.