Osijek
SNJEŽANA BARABAŠ-SERŠIĆ DOBITNICA NAGRADE FAUST VRANČIĆ ZA ŽIVOTNO DJELO

Kad pogledam unatrag, znam da je vrijedilo. Zato ne stajem
Objavljeno 4. svibnja, 2021.
Uživam. Ulažem u budućnost koja mi ne dopušta da razmišljam o godinama

Snježana Barabaš-Seršić, profesor-inženjer praktične matematike i informatike, Osječanima mnogih generacija poznata kao dugogodišnja profesorica i ravnateljica III. gimnazije, sada u mirovini, dobitnica je državne nagrade Faust Vrančić za životno djelo, za iznimna postignuća u tehničkoj kulturi. Dovoljan razlog da s ovom pionirkom novih tehnologija i dobrim duhom osječkog školstva povedemo razgovor o 39 godina i devet mjeseci koliko je provela dajući najbolje od sebe za svoje učenike i zajednicu u vrtlogu digitalne revolucije.

Volim izazove
Recite nam nešto o svojim prvim susretima s tehničkim disciplinama i onome što je vas zainteresiralo za njih.

- Već u osnovnoj školi pokazala sam interes za tehničke discipline i uključila se u Narodnu tehniku u Fotoklub. Interes je samo rastao tijekom srednjoškolskog obrazovanja, gdje sam vodila fotogrupu. Nakon završetka gimnazije upisala sam PMF u Zagrebu, smjer praktična matematika i informatika, naknadno i razlike za prosvjetni smjer. Od druge godine fakulteta uključila sam se u novoorganiziran predmet programiranje. Baš je taj izbor usmjerio cijeli moj život. Povratkom u Osijek nakon fakulteta zaposlila sam se u "svojoj“ srednjoj školi, gdje sam u konačnici kao ravnateljica dočekala i mirovinu, te rasla i učila zajedno sa svojim učenicima. Oblikovao me i rad u Zajednici tehničke kulture, kao i deset godina koje sam provela kao vanjski suradnik Zavoda za školstvo.

Što smatrate najvećim izazovima u karijeri?

- Teško je istaknuti nešto. Morate znati da je u počecima razvoja informatike u Hrvatskoj, kao i implementaciji informatike kao predmeta u školama, sve bio izazov. Sve je bilo novo, ali mene je to samo guralo naprijed. No svakako moram istaknuti rad u ratnim godinama. Pred Domovinski rat znanstvena informatička mreža tek je bila u povojima, ali iskoristili smo ju. U to sam vrijeme bila i u Sanitetu 106., svi su koristili “naš” text processor i u vojsci, računala su bila “razvučena” od Sarvaša do Valpova. Tako su se vodile baze poginulih i ranjenih. Ratne su godine bile izazovne za mene i kao pedagoga. Spremanje i osiguravanje opreme, odlazak škole iz Osijeka s učenicima u Slovačku. Velika suradnja s tamošnjom gimnazijom, tužne sudbine. Svašta smo proživjeli. Učenicima sam bila i otac, i mati, i profesor. Nikada se nije znalo kada ćemo nekome od djece morati prenijeti tužne vijesti, a kada se to dogodilo, plakali smo zajedno. Dakako, težak je bio i povratak u devet tjedana nastave za one koji nisu bili u Slovačkoj. Puno sam mozgala kako učenicima dati najviše u tako malo vremena. Sjećam se da sam dugo smišljala kako ih provesti kroz nastavu informatike. Na kraju sam se odlučila za crtanje kao osnovu. Dala sam im zadatak da naprave sladoled kao najjednostavniju formu koja ipak može pokazati razinu znanja. Jedan me učenik zadivio. Dok su drugi koristili obične trokute i kružnice, on je na računalu nacrtao takvu formu za kakvu bih se ja pomučila. Bio je to trenutak male, ali velike radosti, kao svjetlo na kraju tunela. Znak da možemo nastaviti ići naprijed.

Poznati ste kao pionirka i pokretač kotačića kada je u pitanju uvođenje informatike u škole. Kako su za vas izgledali te godine?

- Iz današnje perspektive teško je to približiti novim generacijama. Krajem osamdesetih, kada je u nas informatika krenula na površinu, škole su bile na rubu zbivanja. Za početak smo imali jedan modem, moji su učenici radili vježbu “beskonačne petlje” svi na jednom računalu, a kada bi ju jedan učenik završio, ja bih trčala u prizemlje zgrade telefonski nazvati “Srce” da prekinu program jer nije bilo mogućnosti da bilo što prekinemo sami. Teško se dolazilo do računala, a i ona su se međusobno razlikovala, mogla bih napisati bar tri stranice naredbi kako obrisati zaslon na svakom od ludih računala. Djeca koja su kod kuće imala računala, kada su imala programski problem, doslovce su u školu fizički donosila računala! No sve je to bilo uzbudljivo, veliko iskustvo. Znate, život nas nosi, a mi možemo prihvaćati ili se suprotstavljati. Ja sam izabrala prihvaćanje novog. Za mene je napredak učenika bio prioritet. Nije mi nikad bilo teško doći izvan nekog radnog vremena. Godinama sam radila svaku subotu, malo u školi, a onda sam prešla u “Tehniku”. Uvijek je za mene informatika bili redovni predmet. Gledajući danas na to vrijeme, sigurna sam - vrijedilo je. Puno je mojih učenika tu našlo svoju egzistenciju. Danas su posvuda po svijetu, rade u informatičkom sektoru. Napreduju, postižu odlične uspjehe. Među njima je podosta onih koji nisu uvijek imali sve petice, što meni nikada i nije bilo važno za procjenu nečijih sposobnosti. Iz škole se izlazi u svijet i postiže nešto znanjem, tada ocjene više nisu važne.

Kakvo je vaše razmišljanje o aktualnoj informatizaciji školstva? Uočavate li možda neke propuste, što biste posebno pohvalili kao poželjno i funkcionalno?

- Informatizacija da, ali ulaganje u ljude, a ne samo u opremu. Taj informatički kadar su praktičari, logičari. Tu je sve interdisciplinarno. Gdje god hoćete možete koristiti tehnologiju, ali ju morate povezati s ostalim disciplinama. Informatičar ne treba biti Katica za sve: za popravljanje, za predavanje, mreže, web, održavanje. Nedostaju analize sustava i osiguravanje kadra.

Vjerujem da, iako ste u mirovini, puno toga znate "s terena" o tomu kako se provodi tzv. koronaškola. Koja su vaša razmišljanja o ovoj temi? Smatrate li da su se prosvjetari i učenici snašli u tome konceptu?

- Na ovo je teško dati odgovor da ili ne. Ima i pozitivnog i onog drugog. Online nastava je primjenjiva i daje učenicima mogućnost da ovisno o svojim mogućnostima prilaze materijalima. No online bi materijali trebali pratiti naše potrebe, naše planove ili kurikulume. Teško je to za sve škole generalno. Ipak je to različito od profesora do profesora. Šteta je da sve pada na dio profesora koji sve moraju odraditi. Ono što je ovdje sporno je pristup da se često ne vrednuje rad i kolega profesora i pojedinih učenika. Taj dio nije metodički jednostavan. Metodika informatike još je pred nizom dodataka koje bi trebalo metodički vrednovati. Matematika je zahtjevna, i teško će se realizirati samo online nastavom. Nedostaje razgovora s učenikom, suradnja i obrazloženje u direktnom kontaktu. Tu nema onoga trenutka kada kod djeteta uočite iskru u oku kao znak “razumijem”. No, svakako bismo trenutno morali prihvatiti online školu. Ako drukčije ne može, onda treba tražiti dobro i u ovakvom radu. Znate, lako je naći što sve ne valja, ali trebalo bi razmišljati što učiniti drukčije da bi bilo bolje. Dugoročno online škola ipak ne. Ona je dobro pomoćno sredstvo za edukaciju učenika u slučaju bolesti ili situacija kada na jednom otoku postoje dva učenika za koja ne postoji učitelj. U suprotnom, nastava uživo je nezamjenjiva, jer mi smo ipak socijalna bića.

Sinovi i unuci
Koje su vam najdojmljivije uspomene iz rada u prosvjeti?

- U radu s mladim ljudima svaki je dan drukčiji. Puno je lijepog, ali i puno je teških sudbina naše djece. Najvažniji su suradnja i razgovor, misao vodilja da se iz svega može izići bolji, vještiji i spremniji za budućnost. Rad u prosvjeti nije posao, to je poziv. I uživate u uspjehu svojih učenika i tugujete kad su životne situacije teške. Rado se prisjećam natjecanja, INOV-a, državnih prvaka u Novom Sadu, ACSL-a, Amerike, Danske, toliko edukacija da im ne znam broj... Sve sam podredila učenicima za njihovo bolje sutra. “Moja” gimnazija škola je s bogatom prošlosti, zahtjevnom današnjicom, a vjerujem s lijepom budućnosti. Proučavajući prošlost uviđate vrijednost ljudi i ponos da ste, eto, tu, i da ste iz toga nešto novo naučili.

U mirovini ste od 2018. godine, kako ispunjavate svoje vrijeme?

- Nisam stala, nikada to ne bih mogla. Bavim se poticanjem razvoja robotike. Također, uvijek mi je obitelj bila važna, pa se sada posvećujem unucima. Imam dva sina i četvero unučadi. Pomažem oko škole, pravim s njima “poderane gaće”. Uživam. Mogla bih reći, ulažem u budućnost koja mi ne dopušta da razmišljam o godinama.

Ivana Solar
Možda ste propustili...

VOZILI BUSEVI, A TRAMVAJI SE OKRETALI PO TRGU

Zastoj tramvaja zbog „kvrcavice”

SEDMA BICIKLIJADA “TRAGOM PUSTARA”

Čuvaju sjećanja na pustare

RADIĆ RAZUMIJE PROBLEME JOSIPOVČANA

Kružni tok, rekonstrukcija dvorane i oborinske vode

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DA PUKNEŠ K’O KOKICA: PRIČA O ZAKUPU POVRŠINA KOD ZOO-A

Tko je tu lud? S jedne
strane ograde najam 4620,
s druge samo 800 kuna!

2

KRISTINA VAJDA, POKRETAČICA ESSEKERKI

Želim da se žene 40+
osmjehuju i vole sebe

3

MODERNIZACIJA TRGOVAČKIH LANACA

Osječani se sve češće služe “pametnim” blagajnama i sve brže obavljaju kupnju