U Hrvatskoj smo skloni, kada je god to moguće, hvatati se za gotovo super trend - za i protiv. Valja se dijeliti, podijeliti, sukobiti, nadmudrivati i posvađati baš o svemu. Dovoljno je pred građane baciti “kost” oko koje će zaratiti i evo nove trakavice, uglavnom bez pobjednika i poraženih. Tako je i s cijepljenjem. Hrvati i ostali građani nisu cijepljeni protiv sve većih problema u državi, u prvom redu nezaposlenosti koja generira sve veće siromaštvo, pa ni protiv nepotizma, korupcije, uhljeba i mnogih drugih opasnosti za naš goli život. Ali, eto, podijeli smo se oko toga treba li cijepiti djecu. I to u vrijeme kada nitko ne može odgovoriti na pitanje hoće li nas više i manje umrijeti zato što nismo cijepljeni protiv siromaštva, bijede i gladi, ili zato što se jesmo ili nismo cijepili protiv nekih možebitnih boleština.

Jer, kako nema dokaza koliko će na smrtnost u Hrvata utjecati bijeda i glad, znanstvenici kažu kako nema ni dokaza da je cijepljenje djece dovelo do pada zaraznih bolesti od kojih su nekada ljudi umirali. No, uz nedavnu pojavnost ospica u Hrvatskoj, ali i prethodnu galamu iz raznih kutova, sasvim je dovoljan razlog da se nametnu brojna pitanja na temu cijepiti djecu ili ne. Trebamo li uopće strahovati od povratka nekih gotovo zaboravljenih bolesti? Koliko ima istine u tvrdnji da je procijepljenost djece u padu? Može li cijepljenje biti pravo izbora? Tko je mjerodavniji da o tome donese odluku - roditelji ili struka? Ima li mjesta strahu? I nije li dobit dobro umrežene farmaceutske industrije ipak ispred zdravlja djece?

S pravne strane u Hrvatskoj nema dilema, jer je cijepljenje obavezno, a za roditelje koji odbiju cijepiti dijete zakonom je predviđena kazna od 2000 kuna. Protivnici cijepljenja izgubili su svoju bitku i pred Ustavnim sudom, koji je prije tri godine presudio kako odluka o cijepljenju nije slobodni izbor roditelja. Međutim, koga briga za Ustav, zakone, propise, neke dosege civilizacije, kada je u pitanju dijete. Zato je i sve više onih roditelja koji odbijaju cijepiti djecu zbog nuspojava, prije svega autizma, jer cjepiva, kažu, nisu dovoljno istražena niti kontrolirana. I tu su bacili lopticu na pogodno igralište, jer su se odmah javili i igrači iz znanstvenih krugova u, kako rekosmo, za Hrvate poznatoj utakmici - za i protiv. Jedni tvrde kako nema znanstvenog utemeljenja da bi neka cjepiva uopće trebalo preporučiti i da valja propitati preporuke za cijepljenje, a da je do smanjenja nekih bolesti protiv kojih se djeca cijepe došlo zbog poboljšanja kvalitete života i standarda. Tvrde da su bolesti protiv koje se cijepljenje vrši iskorijenjene. Prema njihovu mišljenju cijepljenje treba biti vlastiti izbor, a obvezno i masovno tek onda kada je riječ o ozbiljnoj, neizlječivoj i proširenoj bolesti protiv koje se ne može na drugi način. Oni drugi, kao i epidemiolozi, podsjećaju pak na opasnost necijepljenja zbog mogućeg povratka epidemija koje je baš cijepljenje ubilo, kao što su difterija, ospice, zaušnjaci. Dokazuju istraživanjima kako se govori protiv cijepljenja zbog neznanja. Protivnici su zapravo puni nepovjerenja prema farmaceutskoj industriji koju već dugo prati glas kako je njezin glavni interes što veći profit, te da i mnogi liječnici podupiru tu industriju, jer su i sami dio mreže. A potom se jedno nepovjerenje lijepi za drugo i svi tada postaju znanstvenici i liječnici, baš kao što su svi Hrvati i nogometni izbornici. No, šalu na stranu. Kada je riječ o odgovornosti za cijepljenje ne treba naravno osuđivati samo roditelje, a ne pitati za odgovornost sustav, društvo i državu u cjelini. Riječ je o odgovornosti države za svoje građane kada se prisilom “pikaju” dječica bez roditeljske privole, i to proizvodima opet prema sili zakona, o kojima i struka dvoji i za koje država nema svojih stručnih analiza i mišljenja. Država ne smije svoje građane tretirati kao masovne mušterije i sigurne kupce za farmaceutsku industriju koja najavljuje i cjepivo za još nerođenu djecu. Znači, nije riječ o nepovjerenju u imunizaciju kao takvu, u ozračju prisila u kojima se ona odvija. Prisila izaziva bunt, nezadovoljstvo, neposluh. Jer kad ne možemo djecu dragovoljno cijepiti protiv siromaštva i gladi, zašto ih moramo na silu cijepiti protiv bolesti od kojih se davno umiralo?