Mladi glumac i lutkar Marijan Josipović rođen je u Osijeku 1995., glumu i lutkarstvo diplomirao je 2019., u suradničko zvanje asistenta na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku izabran je 2021. Na Odsjeku za kazališnu umjetnost vodi vježbe i seminare na kolegijima Gluma: glumac i uloga, Gluma: rad glumca s partnerom, Gluma: dramski lik, Majstorska radionica: Vizualno kazalište i pokret, Redateljski praktikum 1. i Metoda Grotowski. Zapažene i nagrađivane uloge ostvario je u nekoliko kazališnih kuća, režira, bio je angažiran i kao dramaturg, oblikuje rasvjetu…

Može li se, sudeći prema ulogama koje ste ostvarili, zaključiti da za mlade glumce "nema zime"?

- Za vrijeme mog studiranja stvari su se dijelom posložile u korist studenata, pa sam inozemne angažmane stekao već tada, ali radio sam mnogo i na vlastitu inicijativu. Uvijek sam bio osoba raznolikih interesa, pa sam takav i u kazališnom smislu. Moji su suradnici to prepoznali i pozvali me da sudjelujem u kazališnom procesu u nekoj drugoj funkciji. Mladi se glumac mora zapitati što želi i pod koju cijenu. Kao i u svakom drugom poslu, u kazalištu se u početku pristaje na svašta da bi se steklo iskustvo, a s obzirom na stanje u našoj kulturi, to se nekad ne prestaje događati ni s vremenom… Radno iskustvo na velikoj sceni, nova poznanstva, priliku za kreaciju - sve je to kulturalni kapital koji ne treba zanemariti kada se ulazi u prve poslove, a kvaliteta će, nadam se, meni i drugim kolegama, donijeti i pošten honorar koji je danas češće iznimka nego pravilo.

Prvi ste profesionalni glumački angažman dobili u poljskom kazalištu Teatr Osmego Dnia, kako je do toga došlo?

- Naš profesor i mentor na preddiplomskom studiju, redatelj Jasmin Novljaković, pozvao je Teatar Osmog Dnia iz Poljske da nam održe radionicu uličnog kazališta i tako smo igrali njihovu predstavu, koje se neki Osječani sigurno sjećaju, Summit 2.0. Radili smo na toj predstavi nekoliko tjedana, a zatim smo ju odigrali u Osijeku i Vinkovcima. Sljedeće su godine pozvali cijelu našu klasu u Poznanj kako biamo s njima pripremili novu predstavu Djeca revolucije. Za mlade glumce poput nas to je bila čast, pogotovo jer je to alternativan i politički angažiran teatar s dugom poviješću i značajnim društvenim utjecajima.

Potom su se zaredili brojni kazališni angažmani, za neke ste i nagrađeni. Imate li tremu na pozornici, izdvaja li se koja uloga ili projekt na kojima ste do sada radili?

- Rekao bih da trema može biti pozitivna ili negativna. Pozitivna je kada postoji doza uzbuđenosti zbog igranja, a loša trema dolazi iz nepripremljenosti, a nju, svom srećom, dugo nisam imao. Ponekad trema dolazi i zbog straha prema određenim zahtjevima uloge. Tako mi je već moja prva dječja predstava Crvenkapica donijela suočavanje sa strahom od pjevanja, a moja prva predstava u HNK-u Osijek Marija Stuart izazov igranja s kolegama koje gledam kao uzore odmalena, a morao sam i učiti svirati harmoniku i snaći se na velikoj sceni.

Sada je u pripremi nešto novo, u kakvom ćemo vas angažmanu vidjeti kroz program Ctrl Alt u HNK-u?

- Da, publika će imati prilike vidjeti dvije predstave Akademije na sceni HNK-a. Jedna od njih je Večeras…samo za vas… gdje ćete imati priliku upoznati nova, buduća lica hrvatskog kazališta, a druga je predstava Izuzetno dramatična drama, diplomski ispit iz glume Hane Schonfeld i Nikole Radoša, uz koje igraju Toni Leaković i Silvijo Švast. Tekst je napisao Matej Sudarić koji je u međuvremenu završio dramaturgiju na ADU u Zagrebu i s kojim sam se družio na dramskoj u srednjoj školi, pa mi je posebno drago da smo se skupa okušali u autorskom smislu, on kao autor teksta, a ja u redateljskoj ulozi, te da će Osijek imati priliku 13. siječnja vidjeti autohtonu slavonsku kazališnu poslasticu.

Imate li osjećaj da danas sve kratko traje, da je sve previše ubrzano i podložno stalnom dokazivanju? Odražava li se navedeno na talent umjetnika?

- Da, premalo je vremena za proces, može se mnogo toga napraviti ako se poklope okolnosti i zagrize za posao; znate ono kada ne morate ni spavati od uzbuđenosti što to radite, onda nekako sve ide i u teškim uvjetima. Bilo bi lijepo da umjetnik nije egzistencijalno ugrožen čak i kad ima angažmana. Louvre ima bolji godišnji prihod od naše čitave turističke sezone. To je odraz njihove nacionalne kulturne politike i koliko izdvajaju za kulturu, a umjetnost nije sport da se u njoj natječemo. Rekao bih da je talent pitanje rada. Naravno, više se isplati baviti se nečim konkretnim ili nečim što potiče tehnološki "napredak"... No mislim da je vrijeme da pitanje ljudskog napretka dovedemo u vezu s čovjekovim duhom, koji se da kultivirati umjetnošću, filozofijom, razboritosti i iskrenom srdačnosti.

Glumac ste i redatelj, što vam je kao glumcu bolje, kada vam redatelj prepusti interpretaciju lika ili kada nameće svoje viđenje?

- Kao glumac volim da redatelj ima ideju o onome što radi. Redatelj je kapetan broda koji zna smjer, a svi su ostali posada. Tako da je pitanje interpretacije više pitanje veće ideje. Ako redatelj zna prenijeti svoju ideju komada, time je objasnio kako da igram svoju ulogu. Najviše se nesporazuma događa kad je redatelj nesiguran ili nepripremljen. To znam jer sam se i sam našao u toj ulozi. Režiram kada mi se radi autorski, imam poticaj za pisanjem, stvaranjem, kreiranjem scena, mizanscena. Uostalom, režiram jer često nemam projekata u kojima bih sudjelovao. Tu opet dolazimo do onoga što sam već spomenuo, a to je inicijativa, koja je ključna na našim prostorima. Nitko neće nikoga vući za rukav da mu da posao, morate si ga nekada i sami stvoriti. Ali tko zna, možda upišem režiju, pa se cijela priča zavrti na ozbiljnijoj razini.

S kim biste i kao redatelj i kao glumac voljeli raditi?

- Volio bih raditi s kazališnim ljudima koji vole svoj poziv, poštuju ga i uživaju u njemu. Volio bih raditi s inovativnim kreativcima koji beskompromisno stvaraju.



Djelujete i kroz udruge Malo Drama, Malo Art i umjetničku organizaciju Kazališna družina Susret. Kakve ciljeve kroz ove organizacije želite ostvariti?

- Malo Drama, Malo Art udruga je koju je pokrenula mlada producentica i prijateljica, također još od dramske iz srednje, Iris Tomić. Ponosan sam suosnivač i vjerujem da ćemo pripremiti dosta programa koji bi mogli zainteresirati mlade za kulturu i kazalište. Susret tek započinje s radom od ove godine, to je ideja koju razvijam s Nikolinom Odobašić, svojom životnom suputnicom i najbližom suradnicom, ponajprije jer želimo približiti kazalište ljudima s naglaskom na komunikacijski potencijal kazališnog čina. Primijetili smo da postoji već dosta kazališnih projekata koje smo napravili kao tandem te smo htjeli stvoriti naš prostor za umjetničko izražavanje. Vodimo se idejama Jerzyija Grotowskog (kazalište je susret bar jednog izvođača i jednog gledatelja), s obzirom na to da je Nina završila studij neverbalnog teatra, istražujemo forme izvedbenosti koje nisu ograničene samo na kazališni prostor i klasične kazališne postavke. Oboje radimo kao pedagozi i razvijamo edukativnu komponentu naše organizacije koja će uskoro ponuditi radionice i seminare kazališnog znanja primjenjivog u svakodnevnom životu.

Na kraju, možete li nam preporučiti nekoliko književnih naslova koji su vas do sada oduševili? Što čitate?

- Veliki sam ljubitelj emisije Na rubu znanosti, pa i volim uzeti u ruke sve što piše Krešimir Mišak, a i njegovi gosti. A evo i nekoliko knjiga kojima se uvijek volim vratiti i koje preporučujem: Miguel Ruiz Četiri sporazuma sa samim sobom, Haruki Murakami Muškarci bez žena, Jorge Bucay Ispričat ću ti priču.