Diplomirala je režiju igranog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao redateljica i scenaristica surađuje na različitim autorskim i komercijalnim projektima, kratkim i dugometražnim filmovima svih žanrova te na reklamama. U Kinoklubu Zagreb djeluje kao koordinatorica naprednih radionica i članica Izvršnog odbora. Članica je Društva hrvatskih filmskih redatelja i umjetničke organizacije Teatar to go, a jedna je i od osnivačica dobro poznate Filmske RUNDE. O filmu, životu filmaša, umjetničkim i životnim izazovima razgovaramo s Dalijom Dozet.

Filmska RUNDA izrasla je u dojmljiv i važan kulturni događaj u Osijeku. Kako je sve počelo, koja je vaša uloga i što nam u budućnosti donosite?

- RUNDA je počela prije šest godina, kada sam primijetila da u Osijeku, uz nekoliko vrijednih entuzijasta, ne postoji nikakva kultura izrade, gledanja i praćenja filma, a kamoli hrvatskog kratkog filma. Činilo mi se da je to šteta, jer se imamo čime pohvaliti, zanimljivim mladim autorima, nezavisnom i profesionalnom scenom koja buja. Uz to, činilo se apsurdnim da gotovo nitko ne radi filmove jer je danas, s dostupnom i jeftinom opremom - to jednostavnije no ikad prije. Počeli smo kao revijski program jednog vikenda u svibnju 2016., a s godinama smo se proširili i na godišnji program s gostujućim filmašima te niz edukativnih radionica na kojima se film uči u praksi, postupno se fokusirajući na određene profesije unutar filma: scenaristiku, montažu, snimanje, glumu, režiju… Mislim da smo uspjeli održati interes i Osječane zaljubiti u sedmu umjetnost te se nadam da ćemo to i u nastavku raditi. Veselje nam je gledati, smišljati i kontinuirano provoditi kvalitetan filmski i edukativni program.

U tom pothvatu niste sami. S kim dijelite "mjesto zločina"? Koliko ste karakterno kolegicama slični ili od njih različiti? Događaju li vam se kao timu programska i kreativna zapinjanja?

"Mjesto zločina" dijelimo Ana Šimić, Marta Užarević, Ines Jokoš i ja, uime umjetničke organizacije Teatar to go. Družimo se i ružimo još od srednje škole, pa je ovaj prijateljsko-suradnički odnos itekako dinamičan i zabavan. Raspisujemo koncepte i programe, kujemo planove za buduće projekte i suradnje, uskačemo si kada zatreba. Kroz vlastite pogreške pokušavamo i mi učiti putem. Jako nam je drago što se RUNDA tim tijekom godina širi kroz mladu ekipu perspektivnih filmaša poput Matee Bartulović, Davida Gaše, Tina Ostrošića, Mateja Opolcera, Sebastiana Borovčaka, kojima je film u međuvremenu postao i profesija. I, naravno, ništa bez naših vrijednih volontera, bez čije podrške ne bismo mogli realizirati sve što zamislimo i kojih je svake godine sve više. Tu su i partneri iz Kinematografa Osijek i Kulturnog centra, s kojima vrlo blisko i lijepo surađujemo na obostrano veselje, te znatiželjni polaznici naših radionica. Kontinuirano pratimo publiku, njezine potrebe i želje. Trenutačno nam je najveći izazov kako reviju uspješno nadgraditi, povećati joj opseg i širinu djelovanja te jednog dana, uz veću financijsku podršku, postati i festival koji će osigurati još više kvalitetnog filmskog programa i edukacije.

Kad smo kod inspiracije, gdje pronalazite svoju za projekte na kojima radite?

- Što više iskustva imam, to mi je jasnije da inspiracija ne dolazi sama po sebi, nego da je posljedica kontinuiranog istraživanja, znatiželje i tvrdoglavog neodustajanja. Važno mi je da ono što radim ima veze s mojim iskustvom i odnosom prema odabranim temama i motivima. Zvuči kao klišej, ali je nužno prihvaćati nove izazove i učiti, puniti se iznutra da bi imao što izbaciti. Promatranje svijeta oko sebe, slušanje, čitanje, gledanje, pisanje, druženje, drukčije perspektive, nova iskustva i avanture uvijek me potaknu na dodatno propitivanje i rad.

Trenutno ste u produkcijskoj fazi dugometražnog dokumentarnog filma Lekcije mog tate te u pripremama kratkog igranog filma Jednog dana dogodit će se nešto (strašno). Recite nam više o njima.

- Radim na njima pa se nadam da će jednoga dana oni sami za sebe reći više, u filmskom obliku. Lekcije mog tate nastaju u produkciji Hulahop i bave se mojim odnosom s tatom, to je film na kojemu radim već nekoliko godina i velik mi je izazov kreirati tako osobnu priču u kojoj pratim dinamiku vlastite obitelji. Jenog dana dogodit će se nešto (strašno) u pripremnoj je fazi, realizirat ćemo ga u produkciji Wolfgang & Dolly na proljeće 2022. Veseli me ponovno raditi s glumcima i kreativnom ekipom iza kamere.



Postoje li u tom kontekstu neke "platforme" u Hrvatskoj koje mogu pomoći mladim redateljima/redateljicama da uđu u profesionalni svijet filma?

- Premda od rada na filmskim projektima živim, mogu reći da sam punokrvni amater, film ću uvijek i isključivo raditi iz ljubavi, a ne zbog novca. Stoga su meni pojmovi profesionalnog ili amaterskog teško razdvojivi i mislim da ih je pogrešno stavljati u takve okvire. Također ne smatram da se film treba nužno studirati da bi ga radio u praksi. U Hrvatskoj postoji, uz školovanje na akademijama, i niz odlično koncipiranih izvaninstitucijskih škola u sklopu kojih se uči promišljati te uz besplatnu opremu i stvarati filmove. Te škole na festivalsku scenu često izbace zanimljive mlade autore. To su uz Kinoklub Zagreb i Split, Restarted škola dokumentarnog filma, Blank, Škola medijske kulture, Palunko, radionice filmskih festivala i revija poput Filmske RUNDE. Najčešće već ti prvi filmovi pokazuju autorski senzibilitet te su ulaznica za sljedeći projekt. Ako govorimo o profesionalnom, plaćenom radu, tada je tu neizostavan Hrvatski audiovizualni centar, bez čije se financijske podrške filmovi ne bi mogli realizirati ni u fazi pripreme ni u produkciji. Uz navedeno, televiziju i strane projekte koji se sve češće snimaju i kod nas, postoji i niz produkcija koje realiziraju komercijalni sadržaj poput reklama, koje su vrlo dobro plaćene.

Recite nam nekoliko riječi o knjigama i pričama te scenarijima i adaptacijama. Povezujte li ih svom radu? Imate li kakav konkretan primjer?

- Scenarij, pisani oblik filmske priče, izazovan je format jer, za razliku od knjiga, ne trpi mnogo toga apstraktnog, unutrašnjeg. Svejedno, nema dobrog filma bez dobre priče, to jest scenarija, i to je baza koju uvijek treba dodatno usavršavati. Ono što je, između ostalog, zanimljivo u stvaranju filmova jesu i te kontradiktorne faze: scenarij pišeš mjesecima sam, a potom snimaš s mnogobrojnim kolegama ispred i iza kamere, zatim se ponovno osamiš u montaži filma te u konačnici doživiš reakciju publike u punoj dvorani. Surađivala sam neko vrijeme na adaptaciji odlične knjige Drenje osječkog pisca Luke Bekavca, za koju se nadam da će jednom postati i super film. Nedavno sam pisala i snimala projekt Uši za gledanje, gdje smo kolegica Daria Blažević, Tomislav Šoban i ja istraživali kako bi zvučao film bez slike. Dakle, audiofilm. Svoj sam rad bazirala na Robinsonu Crusou, kojeg mi je u djetinjstvu čitao djed, te na konceptu Puta junaka američkog pisca i istraživača Josepha Campbella.

Kad čitate knjigu, stvaraju li vam se odmah u glavi scenska rješenja, kadrovi, režija? Uz kakve se naslove najčešće opuštate?

- Nikada ne čitam knjigu s ciljem njezine adaptacije. Tek poslije razmišljam o toj mogućnosti, ako me u to uvuku motivi, radnja, atmosfera. Kao i kod filmova, volim realistične priče, autore poput Jonathana Franzena, Flannery O‘Connor, Alice Munro, Karla Ovea Knausgarda. Oni pišu o onome što poznaju i dijele vlastite emocije i doživljaje svijeta. Moj guilty pleasure su autobiografije poznatih filmaša i glazbenika. Primjerice, Tek djeca Pati Smith ili Born to run Brucea Springsteena. Onima koji žele znati više o filmskom stvaranju svakako preporučujem Filmske lekcije, pitku knjigu Laurenta Tirarda kojoj se uvijek iznova vraćam. Posljednje što sam čitala u jednom dahu jesu mladi hrvatski pisci i pjesnici, zbirke poezije Monike Herceg Vrijeme prije jezika i Početne koordinate i, ponovno, meni vrlo drag roman u crticama A. Z. Stolice, Blizina svega.