Rođeni Osječanin djetinjstvo je proveo u Njemačkoj i Belgiji. Danas, nakon što je živio u nekoliko europskih i hrvatskih gradova, ponovno djeluje u rodnom gradu, priprema nove poslovne pothvate i razvija postojeće. Tijekom školovanja u Jezičnoj gimnaziji u Osijeku razvija interes za multimedijom i upisuje Studij informatičkog dizajna u Zagrebu. Od tada do danas izlaže fotografije, grafike i kolaže u SAD-u, Australiji, Meksiku, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Srbiji, Hrvatskoj… Između ostalog, uz spomenute se tehnike bavi vizualnim brendiranjem, DJ-ingom i biciklizmom. O stanju u umjetnosti, izazovima i ljepoti kreativnog izražavanja razgovaramo s Matijom Drozdekom.

Nakon što ste nekoliko godina živjeli u europskim i hrvatskim gradovima, vraćate se u Osijek. Što vas vraća u rodni grad, kakav je život i poslovna klima u gradovima u kojima ste živjeli?

- U proljeće 2020. vratio sam se u Osijek, nakon dvije i pol godine života između Rijeke i Pule te tri godine u Vancouveru i Berlinu. U većini sam gradova radio u kreativnim agencijama. Poslovna je klima gotovo posvuda zdravija nego naša, istočna. Ali određene industrije, kao meni bliska informatička i grafička, trudom lokalnih entuzijasta i profesionalaca i ovdje postižu uspjehe. No prvenstveno sam se vratio zbog zdravstvenih razloga, mentalnog i fizičkog zdravlja. Mog osobnog i onog moje obitelji. Naime, 2011. imao sam prvi epileptički napadaj i ta je dijagnoza postala važan dio mog života. I obitelj i ja danas smo mirniji znajući da smo blizu i dostupni. Dugo ću pamtiti ljubaznost Kanađana i pristupačnost Berlinera, ali kao rođeni Osječanin i lokalpatriot uvijek sam osjećao da trebam nešto stvarati u Osijeku.

Bolest vas nije obeshrabrila, dapače, postižete zavidne, svjetski priznate rezultate. Mnogi slične situacije doživljavaju kao nepremostive prepreke. Kakvu biste im poruku poslali, kako se vi kroz život nosite s epilepsijom?

- Važno je da se ne bojite - ni bolesti, ni neznanja, ni izazova. Biti bolestan nije sramota i ne treba se stidjeti tražiti pomoć. Epilepsija i mnoge druge kronične bolesti danas se mogu kontrolirati lijekovima, ali potrebna je i određena disciplina. Naravno da je u početku teško, jer je sve vrijeme panično usmjereno k izlječenju, pa neki aspekti života padaju u drugi plan. Znam da nije cool biti član u udruzi oboljelih, ali to su neka od prvih mjesta gdje valja tražiti informacije. Bitno je misliti pozitivno, pa čak i prihvatiti da je taj vaš položaj nešto posebno.

Izlagali ste u znatnoj mjeri izvan Hrvatske. Kako ste se uspjeli probiti na inozemnu scenu, kakve biste savjete dali umjetnicima koji pokušavaju isto?

- S obzirom na to da sam s različitim medijima počeo relativno rano eksperimentirati, tadašnji mi je, nešto manje zagušen, internet omogućio lakši kontakt s više istomišljenika diljem svijeta. To je, primjerice, dovelo do sudjelovanja u tiskanim izdanjima u Velikoj Britaniji (If You Leave, 2010.), do otkupa grafika za uređenje scenografije jedne holivudske serije (Fairly Legal, 2011.) i višegodišnje kolaboracije sa susjedima iz Novog Sada (A3Format, 2009.). Danas je tržište zasićenije, i uz kvalitetan rad i upornost, sreća postaje sve važniji faktor, a paralelno s tim, socijalne su mreže postale nezaobilazno moćan alat kojim preko noći možete doći do milijun ljudi. Ako vaš rad valja, netko će vas primijetiti.

Možete li usporediti svoja inozemna iskustva s onima iz domovine? Ima li razlike u pristupu umjetniku i vrednuju li se vaši radovi različito od zemlje do zemlje?

- Velike su razlike u vrednovanju rada, već zbog same razlike u platnoj moći i socijalnom standardu. Postoji i razlika u informiranosti i otvorenosti prema novitetima. Pogotovo u usporedbi s višemilijunskim gradovima. Kod nas se na kreativne i kulturne industrije još pomalo gleda kao na producente neke temporarne zabave, koja ne pridonosi ekonomiji. Uzimajući u obzir da na području EU-a te industrije godišnje donose oko 500 milijardi eura pojedinim BDP-ima, na tom mišljenju treba poraditi. Jednadžba je jednostavna; više se troši na glazbene nosače ili slike kada vam to dopuštaju prihodi. I tako je svagdje. Domaćoj bi sceni pomoglo da za sljedeći rođendanski poklon, umjesto nekog svjetskog brenda, ljudi izaberu nečiju sliku, rukotvorinu ili majicu.

Kako nastaju vaši radovi i kojim se tehnikama koristite?

- Uzeti ću kao primjer seriju radova koju sam pripremio za pop-up izložbu u Vancouveru. U razgovoru s vlasnikom trgovine antikviteta imena Space Lab (!) došli smo na ideju da recikliramo neke zanimljive predmete i izložimo rezultate. Izabrali smo američke LIFE magazine iz šezdesetih godina, starije nautičke karte Britanske Kolumbije i još starije drvene rame raznih dimenzija. Iz toga je proizišlo desetak papirnatih kolaža - pomno isprepletenih simbolima industrijalizma, šarenilom fotografije te astronomskim i geometrijskim objektima. Princip kolaža uvijek je isti, samo što na papiru ne postoji tipka undo. Uz kolažiranje bavim se analognom fotografijom, film mi pomaže da promišljeno zabilježim trenutke umjesto da opalim 100 fotografija i u tom procesu možda propustim stvarni moment. Također volim kombinirati medije, pa se tako često koristim skenovima svojih fotografija ili crteža.

Imate li uzore u području kojim se bavite?

- Volim fotografski rad našeg Osječanina Tomislava Marcijuša. Njegov stil, spokojnost motiva i paleta boja karakteristike su kojima i ja težim u fotografiji. Sviđa mi se rad i koncept mladog zagrebačkog grafičkog kolektiva 36 Mountains i ilustracije Tužnog Marina u čizmama (Marin Remić). Današnji tempo i fluktuacije u trendovima ne dopuštaju mi da nekoga potpuno usvojim kao uzor, ali svejedno crpim inspiraciju i ideje iz radova mnogih poznatih i manje poznatih imena.

Danas ste u nekim novim poslovnim planovima, a na pomolu je i nova suradnja s još jednim našim priznatim umjetnikom. Što možemo očekivati?

- Već duže vrijeme želja mi je otvoriti prostor u kojem radim i izlažem svoj rad. Do tog cilja put mi se opet isprepleo s Borisom Matešićem i njegovim brendom odjeće i ilustracija Dogs With Three Eyes. Velim - opet jer smo već surađivali u udruzi BikeMyDay, a Boris je još 2012. uvodnom riječju otvorio moju prvu samostalnu izložbu grafika u GISKO-u. Kao uspješno realiziranu suradnju moram izdvojiti novi projekt ovogodišnjeg Pannonian Challengea. Naime, dobio sam zadatak, ali i čast da u kooperaciji s kreativnom direktoricom P.C.-a Aleksandrom Živković osmislim četiri dizajna za majice. Htjeli smo posjetiteljima i fanovima ponuditi lagani komad odjeće koji se može nositi u svakoj prilici; u skateparku, ali i na neformalnom sastanku.

Pronalazite li inspiraciju za svoje radove u knjigama?

- Apsolutno! Osim modernih klasika, Orwella i Kafke, volim čitati znanstvene radove koji svoje naslove potkrepljuju otkrićima i dokazima. Inspiriraju me iznenađujuće poveznice prirode i matematike, diskursi o religiji i filozofiji te znanstvena fantastika. Uvjeren sam da su knjige kao Sofijin svijet Josteina Gaardera oblikovale moj rani način razmišljanja o životu, a legendarna fotomonografija Marina Topića Osijek potaknula na interes za fotografiju.

Dosta čitate literaturu na njemačkom jeziku, što čitate i koje biste naslove preporučili našim čitateljima?

- Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je bogatstvo imati takav svjetski jezik na raspolaganju, i usmeno i pismeno. Prošle sam godine saznao da je relativno nepoznati pisac iz malog njemačkog grada gdje smo živjeli napisao predivan autobiografski roman u prozi, koji pisac Thomas Mann naziva jednim od najvećih književnih djela 20. stoljeća. Moja je sestra prepoznala priliku i kao poklon mi poslala tu knjigu, koja ima 925 stranica. Fantastična životna priča koju sada završavam. Naslov je romana Die Insel des zweiten Gesichts, Alberta Vigoleisa Thelena. Jedan recentni rad koji bih svima preporučio je Zašto spavamo neuroznanstvenika Matthewa Walkera. U toj knjizi on na pitak način objašnjava nova otkrića za kvalitetniji san i život.