Potresne vijesti o smrti utapanjem sve su češće ljeti kada se ljudi pokušavaju spasiti od silnih vrućina, ali neoprezno, pa se i neodgovorno opuštaju. I definitivno ne žive po onoj čuvenog francuskog filozofa i romanopisca Jean-Paula Sartrea: "Čovjek je osuđen da bude slobodan, jer jednom kad je bačen u svijet, odgovoran je za sve što radi."

Znači, sloboda - da, ali i odgovornost. Naime, tamo gdje je odgovornosti, manje je i nesreća u vodi sa smrtnim posljedicama. A da ne stradavaju samo neplivači, već i oni kojima je plivanje gotovo kao posao, svjedoči i nedavni događaj na Svjetskom prvenstvu u plivanju u Budimpešti, kada je američka plivačica Anita Alvarez izgubila svijest nakon treninga u bazenu, a spašena je samo zato što je njezina trenerica Andrea Fuentes odmah shvatila što se događa i hitno reagirala. U vodi se ne gine doslovno samo od utapanja. Naime, američka istraživanja pokazuju kako svaka treća nesreća u vodi završava smrću, ali ne od čistog utapanja. Ljudi ginu u vodi jer su se jednostavno poskliznuli negdje uz rub bazena, uletjeli u vodu vrući i doživjeli infarkt, pokušali plivati u alkoholiziranom stanju, ili pak, osobito kad je riječ o muškarcima, skakali na glavu u plićaku ili na mjestima gdje su opasne i oštre stijene. A ako čovjek u takvoj situaciji i izbjegne smrt, ostaje najčešće invalid do kraja života. Neka istraživanja o toj temi nisu poznata, ali o svemu dovoljno će reći podatak iz Njemačke, gdje se godišnje utopi oko 500 ljudi. Njihovo društvo za ortopediju i kirurgiju kaže kako kod takvih nesreća svake godine oko 65 osoba ozlijedi kralježnicu i ostane oduzeto za cijeli život.



Svakako valja reći kako Svjetska zdravstvena organizacija - WHO utapanje stavlja na treće mjesto smrtnih slučajeva u nesrećama. Podatci govore da se svake godine u svijetu utopi 236.000 ljudi. Najviše je stradalih, njih 90 posto, u gospodarski slabo i srednje razvijenim državama svijeta. U europskim vodama godišnje nestane 23.000 života. U Hrvatskoj se u prosjeku svake godine utopi oko 90 ljudi. Podatci Eurostata kažu kako je naša zemlja šesta po broju utopljenika, a u prosjeku je više onih koji na taj način izgube život u Latviji, Litvi, Estoniji, Slovačkoj i Grčkoj. Prema podatcima, kojih je malo, vidi se i da muškarci daleko češće stradavaju nego žene, jer pokazuju svoju silu i daju si na značenju i kada je to preopasno. Tako statistika američkog ministarstva zdravlja govori da je čak 80 posto muških utopljenika. A dodajmo kako se u SAD-u utapa u prosjeku 11 osoba na dan! Prema podatcima za Hrvatsku, muškarci kao utopljenici su ispred žena sa 77,4 prema 22,6 posto. Stručnjaci će reći i kako je, suprotno dramatičnim scenama koje gledamo na filmovima, utapanje najčešće tihi događaj. Prilikom utapanja organizam prirodno ne dopušta ispuštanje nekih čujnih glasova. Uz to, utopljenik ima naizmjence, u sekundama, usta u vodi i u zraku. A pritisak vuče prema dolje i nema se vremena uhvatiti zrak, izdahnuti i vrištati istovremeno. Prilikom utapanja nema kontroliranih pokreta jer ih organizam ne dopušta i zato kod utopljenika najčešće nema one vidljive "filmske" borbe za život. Uza sve to, i psihički udar na utopljenika je takav da on nije u stanju dozvati pomoć. A utvrđeno je i da se tijelo može prije utapanja boriti najviše od 20 do 60 sekundi, što je jako kratko vrijeme da bismo vidjeli neke znakove.

Koliko je ozbiljan problem sa smrtnošću utapanjem uvidjeli su i u UN-u, prema čijoj se odluci prošle godine prvi put 25. srpnja obilježio Svjetski dan prevencije utapanja pod sloganom "Svatko se može utopiti, ali nitko ne bi trebao". Poslan je apel svijetu da valja jačati na sve načine plivačku pismenost sa svim mogućim alatima prevencije, jer ljudsko biće nije stvoreno za vodu, pa i kad je o plivanju riječ, svatko ga mora naučiti, a oni koji znaju mogu još bolje. Sve to osobito se naglašava kada je riječ o djeci. Jer i WHO upozorava kako je utapanje male djece na prvom mjestu u svijetu kada je riječ o smrtnim slučajevima u nesrećama. Zato valja djecu obuhvatiti učenjem plivačkih vještina gdje god je to moguće, jer neke zemlje pokazuju veliku nebrigu na tom planu. A mala djeca i neplivači izloženi su najvećem riziku od utapanja. I u Hrvatskoj je stanje gotovo alarmantno. Strašno je kad se čuje da u zemlji s Jadranskim morem ima od 40 do čak 70 posto djece koja ne znaju plivati. Nažalost, nema neke jedinstvene statistike, što također govori o odnosu društva prema tom problemu, a postotak neplivača razlikuje se od županije do županije. Tako nalazimo podatak da u Istarskoj županiji ne zna plivati 30 posto učenika drugih razreda, dok je u Osječko-baranjskoj njih čak 67 posto.



Zbog svega Ministarstvo turizma i sporta traži da se opet uvede obveza obuke plivanja za najmlađe učenike, koja je valjda po zamisli nekih "genijalaca" godine 2010. izletjela iz tzv. Državnog pedagoškog standarda. Kao sve će to riješiti lokalne zajednice, pojedinačno škole, na kraju i roditelji. No kako bi to mogli oni kada ne može država? Uz to što mnogi krajevi nemaju pristup moru, jezeru ili rijeci, velik je problem infrastrukture, jer mnogi gradovi nemaju bazene, a da o manjim mjestima i ne govorimo. Zato možemo samo kriknuti - pazite na djecu širom otvorenih očiju jer ona se mogu utopiti i u nekoliko centimetara vode. I podsjetnik na riječi američke spisateljice Joan Didion: "Volja da se preuzme odgovornost za vlastiti život izvor je samopoštovanja."