Ovako više ne ide, čuje se glas svih mogućih znanstvenika diljem svijeta, jer se, unatoč naporima u nekim zemljama, smeće i dalje gomila na planetu i prijeti strašnom ekološkom bombom silno opasnom za čovječanstvo. Slikovito, u svijetu se proizvode tone i tone otpada kojim se može napuniti čak 800.000 olimpijskih bazena, a u nekim dijelovima svijeta otpad je zaslužan za novu opasnu i ružnu sliku svijeta - prave planine od smeća.

Ona najveća i najpoznatija nalazi se u indijskom gradu Mumbaiju, a visoka je čak 36,5 metara. Tu se nalazi više od 16 milijuna tona smeća, od kojih se njih osam prostire na tristo hektara. Planine smeća se množe i rastu, a budući podaci pokazuju kako svijet “proizvodi” svake godine oko 2,1 milijardu tona čvrstog komunalnog otpada, a ta se brojka ne smanjuje, jasno je kako je zbrinjavanje otpada, njegovo recikliranje, postalo vruće svjetsko političko pitanje i ekološki i ekonomski problem koji se mora riješiti ako ne želimo doživjeti katastrofu globalnih razmjera.



A čovjek, naravno, slikovito rečeno gazi po svemu i pljuje gdje god zakorači, kao da su mu planet i priroda darovani zauvijek, kao nešto što će samo raubati, čemu će bahato i bez mjere otimati bez ikakve odgovornosti. A kolika je neodgovornost kazuje podatak da se od svjetskog smeća reciklira samo 16 posto, a da se još uvijek čak 46 posto odlaže na neodrživ način. Da sve bude još gore i kada je riječ o smeću teško je među državama svijeta postići neke obvezujuće dogovore u zaštiti planeta, baš kao i kada se radi o borbi protiv klimatskih promjena. Jer uvijek netko iskače iz dogovora, pa se zato i događa da analize pokazuju kako Indija i Kina, koje broje više od 36 posto svjetske populacije, proizvode 27 posto otpada. S druge pak strane Amerikanci imaju najviše smeća po glavi stanovnika - prosječno 773 kilograma godišnje, a za usporedbu u EU-u je to 486 kilograma. Ono što posebno zabrinjava jest primjer iz SAD-a, bogate i razvijene zemlje, koja zaostaje za mnogim državama jer uspijeva ponovno iskoristiti samo 35 posto čvrstog otpada. Primjer ponajbolje zemlje u recikliranju dolazi iz Njemačke, gdje se postotak penje na 70 posto, jer se od 633 kilograma smeća po stanovniku reciklira 428. U Švicarskoj je to više od 50 posto, dok su Norveška i Danska blizu toga. Ima i primjera na kojima se izravno vidi zakon jačeg ili bogatijeg, u čemu je prednjačio SAD, koji je svoje smeće “uvaljivao” drugima. Tako je Kina uvozila 45 posto svjetskog smeća od 1992. godine, a samo je iz SAD-a svaki dan dolazilo 4000 kontejnera. Čak 70 posto svog otpada razvijene su zemlje prevozile u države istočne Azije i Pacifika. A onda je od 2018. u Kini na snagu stupila zabrana uvoza plastike i drugog otpada za potrebe reciklaže. Ali bogati su se snašli te je smeće počelo gušiti Vijetnam, Indoneziju i Tajland. Kada su te zemlje donijele zakone prema kojima se to može samo uz dozvolu države, posao je nastavljen, ali ilegalno. Svijet je u velikom problemu, jer nova studija kaže da valja smisliti kako do 2030. riješiti dodatnih 122 milijuna tona smeća, koliko se pretpostavlja da će ga nastati ako se nastavi ovim tempom. Ako se drastično ništa ne poduzme, upozoravaju stručnjaci, do 2050. bit će čak 70 posto smeća više nego danas.

Kako dolazi do toga i što je potrebno učiniti da se to zaustavi? Zorni su primjeri iz Hrvatske gdje iza svakog u prosjeku ostaje 416 kilograma smeća, a reciklira se i kompostira samo 16 posto. U smeću je i 286.000 tona hrane godišnje - 71 kilogram po svakom na godinu. To je 12 šlepera koji bi tvorili kolonu dugu 190 kilometara! A kada nije riječ o hrani, istraživanja kažu da čak 80 posto stvari upotrijebimo samo jednom i zatim to bacimo! I to često usput, gdje stignemo. Briga nas kako se limenke od pića u prirodi razgrađuju 200, a plastične boce i do 400 godina. U jurnjavi za modom nikom ne prolazi kroz glavu da je za bačenu majicu potrošeno čak 2700 litara vode. I tko bi u tom potrošačkom društvo uopće želio čuti o novini koja se zove cirkularna ekonomija.



Sirovine nisu jeftine, niti su neiscrpne, pa ćemo se, ako ne želimo umrijeti u smeću, morati navikavati na novi način života te da ne trebamo kupovati previše, pa ni ono što nam nužno nije potrebno, ali i mijenjati ponašanje po kojem proizvod koristimo jednom, a potom bacimo. I to bilo gdje u prirodi ili okolini u kojoj živimo. Bare do tada dok i mi ne krenemo po “receptu” Dubaija - debele kazne. I to kažnjavanje uz pomoć dronova. Oni tamo lete i snimaju sve one koji se ne pridržavaju reda. Ako se ne ukloni izmet kućnog ljubimca s javne površine, ostavi smeće u javnoj garaži, ošteti kontejner, ili lijepe oglasni plakati, kazna je 1840 kuna, a čak 184.000 kuna ako vas leteća ptičurina dron snimi kako ste pustili otpadne vode na javnom mjestu. Čak 92.000 kuna platit ćete ako je miješalica betona ostavila trag betona na cesti. Znači sve u korist čovjeka i zaštite prirode. A za one koji misle da to i nije važno, podsjećamo na misao Guya McPhersona, američkog znanstvenik sa Sveučilišta Arizona, koji reče: “Ako stvarno misliš da je problematika zagađivanja manje važna od ekonomije, probaj ne disati dok brojiš novac”.