Nova uzbuna u svijetu, koja poprima sve veće razmjere. Ljudima više nije san kao do prije nekog vremena - kućica u prirodi izvan grada. Jer, ljudi se sve više sele u gradove, a oni se pak pretvaraju u megalopolise. Naime, tendencija života pod svaku cijenu u gradovima, kao i tehnološka dostignuća na tom planu, vode do pojave tzv. konurbacije – spajanja više gradova u jednu novu cjelinu, megagradove ili megalopolise.

Još je sredinom 20. stoljeća samo tridesetak posto stanovništva živjelo u gradovima, a danas ih je već više od 50 posto. A s tim rastu i megalopolisi, kojih je u svijetu već tridesetak, a svaki od njih pod svojim krovovima ima više od deset milijuna stanovnika. Prema prognozama UN-a broj stanovnika na Zemlji do 2050. godine narast će na čak devet milijardi, a svjetska organizacija, s obzirom na nevjerojatno ubrzani rast gradova kao nikad u povijesti, procjenjuje kako će do tada već 80 posto ljudske populacije živjeti u gradovima. A da ekspresno širenje gradova može prevariti i stručnjake pokazuju podaci prema kojima su nakon mnogih analiza i istraživanja iz UN-a tvrdili kako će se gotovo svi najveći gradovi do 2030. godine nalaziti na području Azije i Afrike. Jer, takvu situaciju imamo već danas, 12 godina ranije. Jer samo u 25 godina, između 1990. i 2015. godine, stanovništvo gradova u Africi udvostručilo se. U Aziji, pak, gdje se u gustoj naseljenosti gotovo dodiruje oko 4,5 milijardi ljudi, u samo 25 godina broj je stanovnika u gradovima porastao za 1,1 milijardu. Primjerice, Kina i Indija imaju zajedno oko 2,6 milijardi stanovnika.

Zanimljivo je i da gradovi rastu i bez navala iz provincije ili ruralnih dijelova. Jer, nigdje se ne rađa toliko djece koliko u gradovima svijeta. Stručnjaci ocjenjuju kako je najveći problem što naveliko rastu veliki gradovi, jer svi će ti novopridošli i novorođeni stanovnici naravno trebati ono što je potrebno za iole normalan život - stan, posao, hranu, vodu i energiju. Sve postaje još problematičnije jer se klub velikih gradova povećava u zemljama u razvoju. A nastaju vrlo često na način da se pojedini gradovi spajaju u jedinstvenu metropolu, što se događa zbog toga što se, posebno u manje razvijenim zemljama, gradovi šire u svojoj okolici gdje narastaju razna divlja naselja koja najčešće nemaju osnovnih uvjeta - struje, vode, kanalizacije. Još je gore na područjima gdje nema dovoljno prostora, osobito u siromašnijim zemljama, pa se cijele obitelji gužvaju u straćarama i barakama od samo nekoliko kvadrata, bez elementarnih uvjeta za život. U tim divljim naseljima – slumovima ili favelama, kako ih još zovu, u svijetu živi oko milijardu ljudi. U tako povećanim gradovima tek svaki treći stanovnik živi u nečem što je nalik na stambeni prostor. Uz to u tako nastalim megagradovima proizvodi se silna količina otpada i čak 70 posto plinova koji izazivaju efekt staklenika. No, postoji i ona druga strana u lovu na mjesto pod gradskim suncem. Jer, dok jedni žure u gradove da bi preživjeli, jer nemaju ništa, pa se guraju na njegovim rubovima, sve je više skupih gradova gdje valja imati pune džepove novca da bi se u njima preživjelo. Dokaz je tome i podatak kako je na ulicama New Yorka već oko 60 tisuća beskućnika koji nemaju novca za krov nad glavom.

Zbog sve većih problema koji bi mogli nastati nekontroliranim nastankom megalopolisa UN ima od početka 2016. nove smjernice za održive ciljeve razvoja. U čak 17 ciljeva koji govore o globalnim urbanističkim planovima budućih gradova najvažniji su da se gradove učini sigurnima, otpornima i održivima. Jer, bez obzira na neke negativnosti na rubovima megagradova poput nasilja i kriminala, te loše zdravstvene zaštite, pa se lako šire i epidemije, ima i pozitivnih stvari zato što gradovi rastu. Metropole su, naime, pravi motori dobrog i uspješnog razvoja. Tu su škole, sveučilišta, sve moguće institucije i ono što je potrebno da potakne kreativnost ljudi. Stručnjaci se zauzimaju da se svim procesima izgradnje i povećanja gradova strateški i planski upravlja. Zato se i na UN-ovoj konferenciji o stanovanju i naseljavanju vrlo ozbiljno govorilo o kontroli i mehanizmima kontrole u urbanizaciji, jer treba unaprijed odrediti koncepciju i pripremiti gradove da lakše podnesu nove stanovnike.

A da bi se podiglo kvalitetu života, osiguralo stanove koje će ljudi moći plaćati, moraju imati radna mjesta, dobru zdravstvenu zaštitu, opskrbu, prometnu infrastrukturu, a valja paziti i na ekologiju koja postaje veći problem što je grad veći. Zbog toga je zanimljiv podatak kako su svjetske metropole od 1990. godine povećale zelene površine za 25 posto. Uopće, investicije su najvažnije, a podatak da u nekim zemljama Europe čak 30 - 40 posto javnog novca odlazi za sve što je potrebno gradovima najbolje to pokazuje. A u zemljama u razvoju ta je brojka često i ispod pet posto. K tome valja dodati i kako se, prema nekim podacima, privatni investitori još uvijek zanimaju samo za 30 posto najrazvijenijih gradova.