Dugačka je lista obespravljenih skupina u našoj zemlji, pa kad se na toj listi spomenu ili pokrenu pitanja obespravljenih žena koje se bave najstarijim zanatom na svijetu - prostitucijom, odmah se javljaju neki otpori, a problem se gura u zapećak. Jer za neke glave to problem i nije, pa će samo papagajski ponoviti kako je prostitucija u Hrvatskoj društveno neprihvatljiva, te ju treba spriječiti i sankcionirati. Jednostavnije rečeno - one koje se ulovi u toj mreži valja uhićivati, novčano kažnjavati i zatvarati. Međutim, neće se zapitati koliko smo u svemu tome efikasni kako bismo smanjili broj žena koje se zbog raznih razloga odaju prostituciji.

Problem prostitutki i prostitucije u nas se toliko marginalizira da ne raspolažemo ni približno točnim podacima koliko je žena u tom poslu. Procjene govore da je u Hrvatskoj 7000 seksualnih radnica, a računa se da imaju oko 100 tisuća klijenata. I može se slobodno reći da su bez ikakvih prava, te da se zbog silno izražene stigmatizacije ne mogu ni organizirati da bi se za prava borile. Društvo se njima, baš kao i mediji, uglavnom bavi kao senzacijom. Zakon ih u Hrvatskoj još uvijek vidi kao okrivljenice, a ne kao žrtve, pa su im i zbog toga sužena prava. Recimo, trebale bi u roku od dva sata imati branitelja, ali ga uglavnom nemaju, a redovito im se sugerira da će bolje proći ako sve priznaju. Budući da se u najvećem broju slučajeva radi o već iskusnim seksualnim radnicama, one dobro poznaju škrtu proceduru, pa kako bi “bolje prošle”, uglavnom sve priznaju.

Valjalo bi podsjetiti kako je prostitucija i oblik nasilja, pa su, logikom, žene koje se tim poslom bave žrtve. A žrtve trebaju zaštitu, a ne samo i jedino kažnjavanje. One trebaju pomoć kako bi izišle iz svijeta prostitucije. Jer u taj svijet se ulijeće zbog mnogih razloga, kao što su siromaštvo i bijeda, nemogućnost školovanja, beskućništvo... Neka istraživanja upućuju na to da djevojčice ulaze u svijet prostitucije s 13 godina, a potom ih čekaju strahote od degradacija svake vrste pa do zlostavljanja i silovanja. Konačno je i zakonodavac shvatio kako odgovornost za tu vrstu društveno neprihvatljivog ponašanja nije jedino na osobama koje pružaju usluge prostitucije nego i na ključnim sudionicima prostitucije - korisnicima koji te usluge traže, konzumiraju i plaćaju. Zato je uvedena i kazna za korisnike. Tako, “tko na javnom mjestu ili putem sredstava javnog priopćavanja ponudi spolne usluge za novčanu ili drugu korist ili na javnom mjestu zatraži spolne usluge, nudeći novčanu ili drugu korist, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 2000 do 5000 kuna”. Onaj tko je konzumirao tu uslugu ili ju je odradio, bit će kažnjen s 3000 do 7000 kuna ili 40 dana zatvora. Hoće li kažnjavanje popraviti stanje, hoće li smanjiti prostituciju i kakva će uopće biti efikasnost svih tih kazni? Pogledamo li brojke da je između 2011. i 2016. godine zabilježeno 1059 prekršaja, pri čemu su u 1010 slučajeva procesuirane bile žene - teško je vjerovati da će brojke biti manje kada se samo dižu kazne i nastavlja kriminalizacija seksualnih radnica. Valja reći i to da, iako zemlje Europske unije nemaju jedinstveno zakonsko tretiranje prostitucije, ni jedna država nema takvo rješenje kakvo je izabrala Hrvatska - da se kažnjavaju i prostitutke i klijenti. Ako Hrvatska na tom planu ne želi usvojiti praksu zemalja EU poput Njemačke, Austrije, Švicarske, Nizozemske i drugih, gdje je tržište spolnih usluga slobodno i zakonski regulirano, mogla je uvesti model Švedske, Irske, Francuske i još nekih zemalja, gdje se kažnjavaju samo klijenti. A logika kaže - ako nema klijenata, nema ni prostitucije. Oni koji zakone u tom području propisuju i oni koji ih odobravaju morali bi o tome voditi računa ako im je cilj da regulacija prostitucije u Hrvatskoj ide u pravom smjeru. Jer, kao što reče poznata američka profesorica prava i borac za ravnopravnost spolova Chaterine McKinnon, prostitucija je svagdje, svi to znamo, samo to baš i ne želimo znati.