Žalosno je da sve što se događa u Hrvatskoj pada u sve lošije ruke - rekao je još 1995. godine Vlado Gotovac, političar, pjesnik, esejist i filozof. Je li taj nenadmašni retoričar i po mnogo čemu savjest hrvatskog naroda bio i prorok? Jer ono što slušamo i gledamo na našoj političkoj sceni, pa tako i u najvišem domu - Saboru, ispod svake je razine. Obračuni, optužbe i napadi bez imalo časti, morala, dostojanstva i poštovanja. A što je još strašnije, osim međusobnog nabacivanja blatom, zastupnici iznose i niz optužbi koje možda imaju i karakter kaznenog djela a da to potom nikog ne zanima.

Stoga se i nameće niz pitanja, kao: Je li u Hrvatskoj uopće nekog briga za javno izgovorene riječi zastupnika? Koga uopće one obvezuju kada se, nakon što budu izgovorene u Saboru, uglavnom ništa ne događa, a oni koji bi trebali nešto činiti šute? Kako to da nitko u vrijeme dok se iznose optužbe, ali ni poslije, ne demantira ono što je izrečeno ako je neistina? Zašto nitko ne propituje izjave zastupnika koje upućuju i na najteža koruptivna i druga kaznena djela? A primjera je doista bezbroj, pa nije više ni čudno što hrvatski građani sve manje vjeruju političarima, što je sve manje politike a sve više populizma i politikantstva. A narod je svjestan kako neodgovorna politika i politikantstvo ne mogu donijeti prosperitet i toliko željeni bolji život.

Odgovornost za javnu političku riječ već dugo ne postoji, javni je politički prostor zagađen, nedostaje političke kulture, politika besramno umire, svaki je dan neka nova istina, atmosfera nevjere. A zastupnici sve manje vjerodostojni, ponekad i ne samo zbog sebe nego i zbog sustava koji ne djeluje. Krenimo od najnovijih primjera. Zastupnik Lovrinović iznosi u Saboru podatak koji bi uzdrmao mnoge ozbiljne države. Reče kako je njegov ekspertni tim utvrdio da četiri najveća trgovačka lanca u šest godina, od 2010. do 2015., nisu u državni proračuna na račun poreza na dobit uplatila ni jednu kunu! Za to vrijeme ostvarili su ukupni prihod od oko 56 milijardi kuna i rashod od oko 58 milijardi, a budući da su im rashodi bili veći od prihoda, nisu bili u obvezi plaćati porez na dobit, jer su imali gubitke. Uz te gubitke lanci su iz razdoblja prije 2010. prenijeli dvije milijarde kuna gubitka. Dakle, ni prije 2010. nisu plaćali porez na dobit. Je li moguće da posluju s gubitkom a još postoje na tržištu? Naravno, to ekonomski nije moguće u uređenim zemljama, ali u Hrvatskoj jest. Porezna bi uprava i Ministarstvo financija hitno morali vidjeti koliko poreza moraju platiti, a istraga o tom slučaju treba utvrditi odgovornost nadležnih. Jer riječ je o pljački državnog proračuna teškoj na milijune kuna, a neplaćanje poreza rušenje je samih temelja države. Bar je tako u uređenim državama EU, kojima i sami pripadamo. Ali u nas - šutnja! Iz DORH-a i drugih nadležnih ustanova i tijela ni glasa. Nema ga ni kada zastupnik Grmoja kaže kako je nakon prodaje HT-a došlo do izvlačenja novca preko izmišljenih intelektualnih usluga koje je predvodio tadašnji predsjednik Uprave HT-a Ivica Mudrinić. Prozvani Mudrinić odmah je demantirao te tvrdnje. Ali je li to istina ili neistina? Mjerodavan odgovor trebao bi dati DORH, ali nije.

Mogli bismo slične primjere nizati u nedogled, onakve iza kojih se možda kriju kaznena djela i zbog kojih Hrvatska ne izlazi iz koruptivnog gliba. Ali i one kada zastupnici koriste javnu političku riječ u Saboru da bi nekog oblatili. I opet ništa. Pa onda nije ni čudno što na izjavu zastupnika Bunjca da je hrvatski parlament skup poslušnika u kojem mnogi zastupnici ne zaslužuju ni minimalac prolazi uz osmijeh. I to dokazuje kako je problem digniteta Hrvatskoga sabora uglavnom u samome Saboru. U zastupnicima i zastupnicama, u njihovu ponašanju, u odgovornosti za javno izgovorenu riječ. I tome ne može pomoći nikakav etički kodeks. Politika je u Hrvatskoj odavno postala sama sebi svrhom, pa ima sve manje veze s idejama za razvoj i napredak zemlje.