U državi Hrvatskoj ništa više nije sveto. A kad je riječ o politici i hrvatskim političarima, niti je svetosti, a niti svjetlosti. Politikanti i politički školarci već dugo se nadmašuju na našoj estradnoj političkoj pozornici, koja obiluje veselom i raspojasanom zabavom za mase, kao da smo na nekoj sajmenoj veselici, a ne u ozbiljnoj ustanovi kakva bi trebala biti hrvatski Sabor. Naši političari, ako ih tako možemo zvati, postali su ti koji su u Hrvatskoj preuzeli ono čime se hrane i zabavljaju gladne mase - senzacije, žutilo, glamour. Oni su “face”, oni su celebrityji s naslovnica.

S njih su istjerali pjevače, glumce... Oni se šepure kao raskopčane pevaljke, glume estradne zvijezde i razgolićuju pred javnošću svoju tananu nutrinu i sve češće svoje mišiće, znanje ili neznanje, pamet ili bedastoću, bildaju na stranicama sporta, showbiza, kriminala, estrade. A sve ih je manje tamo gdje bi morali biti - na poslovima, i to državnim, radnika ili djelatnika koje plaća narod, kako bi svojim znanjem i sposobnostima vodili računa o redu, napretku i blagostanju države koju predstavljaju. Dežurna hrvatska politika, za koju kao da nema lijeka, specijalizirala se za brzu proizvodnju instant-zvijezda u velikom i maratonskom reality showu kojem se ne vidi završetak. Hrvatski građani su se odavno, i kad im je teško, i kada žive na rubu ponora ili tek životare, svojim nečuvenim mirom i čudnom šutnjom pomirili sa “saznanjem” kako su političari neka nadrasa, neki poseban soj ljudi, nedodirljivi, zaštićeni, pa su im skloni i mnogo toga praštati. Zato se valjda i događa da crvenim saborskim tepisima kao zastupnici koračaju i neki ekshibicionisti, iluzionisti, narcisoidni likovi koji umjesto da rade ozbiljan posao za koji su, na žalost, valjda pogreškom, izabrani, uživaju u svom stilu zabavljača pod svaku cijenu. Važno im je samo da svjetla reflektora budu na njima i kada jesu i kada nisu na našoj sve češće neozbiljnoj, neproduktivnoj i nesmislenoj političkoj pozornici, pa makar na kraju i bili svrstani u neodgovorne političke medijske zvijezde. Ti naši političari postaju pop-zvijezde i pokušavaju narodu prodati pop-politiku, ali na naš razbarušeni kavanski i gostioničarki način, često lišen kulturnog i pristojnog ophođenja. Otud i pojavnost da zastupnik Ivan Pernar u sabornici ima usred rasprave na jelovniku jabuku ili pizzu, da se ne diže dok svira nacionalna himna... i da za sve ima svoje objašnjenje. Otud i nastupi Steve Culeja poput onog kada je napao Pernara, nakon što su ga iznijeli iz sabornice, i rekao mu: “Balavac, sram te bilo, jesam ja za tebe po Velebitu krvave gaće nosao!” Ili kad zastupnik i general Željko Glasnović, neprestano progonjen jugokomunistima, kaže Pernaru da ima bipolarni poremećaj, a zastupniku Branimiru Bunjcu: “Nemoj ti mene zaje***ati!” I sve to pod svjetlima reflektora, kada su kamere na njima. U civiliziranom društvu takvi ispadi ne bi bili snimani, a u nas se zbog njih prijenosi saborskih sjednica gledaju kao dobre sapunice, kao humorističke serije, jer dok je takvih glumaca, bit će i zabave, bit će i igara. A kad je igara, manje se razmišlja o kruhu, makar ga sve više nedostaje.

Iako u biti to nije, politika postaje estradna djelatnost, u kojoj u Hrvatskoj najbolje prolaze galamdžije, oni koji se razbacuju riječima a da ništa ne kažu, oni koji provociraju i izazivaju, i koji su često u sukobu sa samim sobom. Željni publiciteta, ti lovci na popularnost s moći koju uživaju kao saborski zastupnici, svojim neodgovornim ponašanjem rade ruglo od Sabora, koji bi morao biti sveta kuća, bar kad je riječ o ponašanju njegovih žitelja - privremenih stanovnika. A zašto je tome tako i tko je kriv? Pa svi mi koji smo status političara i saborskog zastupnika na bilo koji način spustili, pa i srozali, s političke na medijski estradiziranu razinu. Tako smo i došli do toga da cirkusijada Pernarova iznošenja iz sabornica bude važnija od porezne reforme, koja bogate čini još bogatijima, a siromašne ostavlja u bijedi.