Tko ne lajka, jadna li mu majka - napisala je svojevremeno na svom Twitter profilu bivša HDZ-ova predsjednica i hrvatska premijerka Jadranka Kosor, kada se Tomislav Karamarko silno naljutio na svoje suradnike čim je saznao da Ruža Tomašić na Facebooku ima više lajkova od njega. A Kosor, iz kuta mnogih poznavatelja, slovi kao osoba koja se, za razliku od mnogih naših nemuštih političara, sjajno nosi na Twitteru i njezine poruke su jasne i točno pogađaju mete. Poput najnovijih: “Poštuju žensku kvotu kad treba izbacivati iz stranke.” Ili “Bandić kritizira Kurtu i Murtu koji sjašu pa uzjašu. Al' se zna s kojim će jahačem uzjahati nakon izbora. Šifra: preslagivanje.”

Za razliku od takvih malih bisera, na društvenim je mrežama, kada su političari u pitanju, sve više banalnosti, osobnih napada i obračuna, radikaliziranja i skandaliziranja, vike i galame, pa i prostačenja. Tko su oni koji su na društvene mreže zalutali, a tko se dobro nosi za zakonitostima Facebooka i Twittera? Zašto i kada uopće naši političari bježe na društvene mreže? Koliko uopće društvene mreže pridonose strankama i pojedincima? U Hrvatskoj vlast zapravo i ne komunicira s građanima na društvenim mrežama na neposredan način, jer im stražnjice griju dobro plaćene fotelje. Obično to radi oporba, što je velika šteta za hrvatsku političku kulturu. Ograničenost naših političara na tom polju ide tako daleko da su mnogi društvene mreže doživjeli kao mjesto poluprivatnog dopisivanja, kao izlog privatnih aktivnosti, mjesto na kojem se objavljuju populističke fotografije, a ne kao alat za profesionalnu komunikaciju i posao. Većina naših političara “brije” na način da se svidi, da se prikaže takvima da se mogu identificirati sa što većim brojem građana, ponašajući se kao da su obični ljudi. Zaboravljaju da kad nose neku funkciju i kad sjede u državnoj fotelji koju svi plaćamo, oni više nisu obični ljudi. Izabrani su političari da bi obavljali svoj posao, pa i kad se radi o društvenim mrežama. Zato se ne može ozbiljnim poslom doživjeti kada predsjednica Kolinda Grabar Kitarović objavljuje svoje sličice u ulozi soboslikara, akcije s raftinga, sličice s Novakom Đokovićem... Naravno, mnogi hrvatski političari odlučili su i da posao na društvenim mrežama odrađuju njihovi asistenti, pa otud još više smetnji u komunikaciji. Zato poruke onih koji se osobno javljaju mnogo konkretnije korespondiraju s javnošću. Kod nekih pak dominiraju uglavnom njihovi samoreklamerski tekstovi, koje čak pišu u trećem licu, kao Branko Grčić, koji je pisao: “Potpredsjednik Vlade prof. dr. sc. Branko Grčić...”. Ima i onih poput Stipe Petrine koji viču i galame, služe se i vulgarnostima da bi nadjačali suparnike, pa ljude nazivaju smećem, moralnim nakazama, medijskim droljama, a Andreja Plenkovića i vucibatinom. Ivan Vilibor Sinčić uglavnom optužuje u stilu “Dobili smo potvrdu da je uistinu bilo dogovoreno da se Živi zid preuzme i uništi. U tome su sudjelovati Milijan Brkić, Most i Milan Bandić.” Neki poput Gordana Marasa nastoje biti duhoviti kao kad je o Karamarkovu preslagivanju napisao: “Šansa da bude mandatar je ista kao i da ja pobijedim Usaina Bolta u finalu OI u Riu s novim svjetskim rekordom.” Karamarko se pak obraćao uglavnom nazdravičarski i kao čestitar, a Milijan Brkić slavio HDZ. Andrej Plenković i Davor Ivo Stier pisali su izvješća o radu u Bruxellesu, kao i Marijana Petir. Ranko Ostojić, Željko Jovanović i Peđa Grbin ljuto su se obrušavali na političke suparnike. Ali kao da nitko nije shvatio da se društvene mreže temelje na dijalogu i da korisnici očekuju da političar bude otvoren za interakciju. Na žalost, za naše političare to još uvijek nije mjesto gdje se vodi živa politička rasprava i bruse stavovi o problemima. Naši politički foteljaši još uvijek su na razini skupljanja lajkova koje doživljavaju kao trofeje tobožnjeg društvenog rejtinga. Vrijeme je da internetske društvene mreže što prije dožive kao snažno sredstvo političkog utjecaja, jer u svijetu se već na njima dobivaju i izbori. I da zaborave onu “Tko ne lajka, jadna li mu majka.”