Ako mašeš hrvatskom zastavom kad treba i ne treba, ako su ti puna usta, ali samo usta, domoljublja i hrvatstva, onda si desničar, pravi Hrvat s pravom na domovinu u srcu i s desničarskom desnicom na srcu. Onda voliš beskrajno Hrvatsku. Ako pak ne mašeš zastavom, ako iz usta ne rigaš floskule o domoljublju i vičeš koliko voliš Hrvatsku, onda si pak ljevičar, uglavnom neprijatelj države, jugonostalgičar, komunjara... Onda ne voliš Hrvatsku i nisi je nikada ni želio.

Ta politikantska podvala populističkih političkih trgovaca za gladne populističke uši naroda traje već 25 godina. Kao što reče poznati politolog Cas Mudde, populisti se smatraju “glasnicima naroda” pa je zato svatko tko ima drukčiji stav automatski “pokvarena elita”. Politička kultura zato je vrlo polarizirana, crno-bijela, isključiva i, kao takva, prijeti funkcioniranju liberalne demokracije. A Hrvatska je dokazano zemlja u kojoj se svojata pravo na domoljublje, koje je na našoj političkoj sceni tobože ekskluzivno pravo HDZ-a, koji je valjda jedini zaslužan za stvaranje države, koji jedini štiti prava branitelja, koji jedini voli sve što vidi i dotakne. Ljevica se pak kontinuirano delegitimira kao anacionalna i, najblaže rečeno, nedovoljno hrvatska, čime je sustavno kontaminira desnica. Zato je i silno polarizirana politička kultura, koja je uglavnom crno-bijela i posve isključiva, pa stalno prijeti funkcioniranju liberalne demokracije.

Svjedočili smo tome i kada se SDP okitio zastavama na motivacijskom skupu i kada se, zamislite, ljevičar Milanović drznuo svoju ljevičarsku desnicu staviti na srce i viknuti “Hrvatska, Hrvatska!” Drznuo, jer ta vrsta populizma je HDZ-ova i prema nekima Milanović i SDP na to nemaju pravo. Još se sve treslo od Milanovićevih povika a već se pobunio sveprisutni “glasnogovornik” HDZ-a Željko Reiner, pretendent na fotelju predsjednika Sabora, rekavši: “SDP poseže za instant-domoljubljem i dvolično i licemjerno maše hrvatskim zastavama.” Pitao je zapravo: Kako smiju? Jer domoljublje, Hrvat, hrvatstvo, Hrvatska... ekskluzivno je njihovo pravo i baština. Zaboravlja gospodin akademik kako je baš HDZ mahanjem zastavama naveliko osramotio pojam pravog domoljublja u doba najveće pljačke. Ta vrsta patriotizma koju su pokazali HDZ-ovi stratezi, sljedbenici i dodvorice nije donijala nikakvu sreću narodu. Jest da se ni SDP s Milanovićem na čelu nije baš u svemu proslavio vodeći državu. Ali valjda i Milanović ima pravo nazvati se patriotom, jer HDZ nema ni ekskluzivnu licencu, a ni vlasništvo nad domoljubljem, ma koliko nas u to uvjeravali. U domoljublje je utkana ljubav, a ona isključuje mržnju i negaciju drugih, različitih u mišljenju. U politički zrelim društvima domoljublje je vrlina koju bi trebao nositi svatko, posebno onaj tko se bavi javnim poslom, neovisno kojoj političkoj opciji pripada.

No Hrvatska je još daleko od zrelog društva, dijelom “balkanska krčma”, u kojoj se patriotizam mjeri mahanjem zastavama, klicanjem Hrvatskoj, desnicom na srcu, ustima punim hrvatstva. Može li Hrvatska iz ponora politikantstva? Može ako se shvati da je domoljublje vrlina, bila ona domoljubna ili domovinska. I nitko nema pravo nikom odricati tu ljubav i te osjećaje ili propisivati formu i način kako će ljubav pokazivati. I ne može biti domoljublje jedino i/ili najveće političko oružje neke stranke, čemu smo u Hrvatskoj svjedoci. Jer, kako kaže hrvatski liberal i antiklerikalac, ali ne i ateist, pisac A. G. Matoš: “Idealna, najčišća je Hrvatska tu, u našem mozgu, u našem srcu, a ako je iz mog oka sada pala suza, ne bijaše to moja suza - već suza nečega u meni, nekakog dobrog demona, nekakve milostive žene - lacryma meae carae matris Croatiae.” A u ovoj Hrvatskoj je srušen sustav svake, pa i političke vrijednosti, i više nije čudno što su zastave i domoljublje u rukama političkih manipulanata, koji su ih već više puta ukaljali. A uglavnom ne nude i ne znaju ništa. Usta su im puna lažnih promjena i obećanja, a zemlja u glibu. Matoš kao da živi danas kad kaže: “Hrvatska zemlja vrijedi danas nažalost više od nas. Današnja Hrvatska je vrednija od Hrvata...”