Nema više arbitraže o graničnom sporu sa Slovenijom. Hrvatska je, usuglašena na svim razinama, rekla - ne! Prema mnogim ocjenama pokazala je tom odlukom da je država. Naravno, s druge strane, one slovenske, pljušte teške riječi, pa i prijetnje. “Milanovićeva izjava da neće poštivati odluke je u stilu izjave druga Tita: Ja ne priznajem ovaj sud.”, kaže Ivo Vajgl, bivši slovenski ministar vanjskih poslova. “Ako si član međunarodne zajednice, moraš poštovati međunarodno pravo i njegove institucije”. Dimitrij Rupel, dugogodišnji ministar vanjskih poslova Slovenije pak izriče gotovo i prijetnju: “Najbrže bi išlo s pregovorima, u kojima bismo se trebali postaviti tvrdo: sve dok ne budemo postigli dogovor, nećete ući u Schengen!”.

U nekim slovenskim medijima hrvatsko odlučno ne nazivaju “političkom histerijom”. Zaboravljaju pritom da se doista o histeriji i ucjenama radilo, ali na slovenskoj strani, uoči potpisivanja sporazuma o arbitraži. Pritisak sa svih strana i ucjena Slovenije - ili arbitraža, ili stop ulasku Hrvatske u EU. Podsjetimo, Slovenija je “jačala mišiće” i kada je htjela raspisati referendum o ulasku Hrvatske u NATO. Toliko o dobrosusjedskim odnosima.

Arbitraža ni tada nije bila jedino rješenje. Hrvatska je mogla inzistirati da se pitanje granice rješava isključivo na temelju međunarodnog prava. Slovenija je izbjegavala Međunarodni sud pravde i zagovarala arbitražu jer se Međunarodni sud pravde striktno drži međunarodnog prava, dok je arbitražnim sporazumom bilo moguće unijeti i neke nove elemente koji nisu sadržani u međunarodnom pravu i to je ona riječ “junction”. Zbog toga je devet zastupnika u Saboru glasovalo protiv tog arbitražnog sporazuma, među kojima i Ivo Josipović, budući predsjednik, jer je smatrao da je nepravedan, da pokazuje jednu inscenaciju Slovenije koja nije sukladna međunarodnom pravu nego željama i interesima Slovenije, što je sada izbilo na vidjelo. Vlada Jadranke Kosor žurila je i željeljela završiti pregovore o pristupanju EU za njezinog mandata, a kako je Slovenija stala tome na put, pristalo se na arbitražu. Možda je bilo mudrije pričekati jer bi Europska komisija i SAD, kojima je bio interes ulazak Hrvatske u EU, zacijelo pritisnuli Sloveniju da ne ruši te više interese.

I što sada? Dio odgovora sadržan je u poruci premijera Milanovića: “Ovo nije prilika da se oko nečega likuje. Nemamo riješeno pitanje sa Slovenijom, BiH, Srbijom, Crnom Gorom. Mi nemamo ugovor o granici”. Točnije, uz Piranski zaljev i spor sa Slovenijom, imamo problem s Neumskim zaljevom i BiH, Bokokotorskim zaljevom i Crnom Gorom i granicom na Dunavu sa Srbijom. I možda je dobro da je sada sve “puklo” na arbitraži sa Slovenijom, koja je zaboravila na staro rimsko pravilo - pacta sunt servanda - ili ugovoreno se mora poštivati. A Slovenija to nije poštivala i grubo je prekršila međunarodno pravo, te se umočila u pravosudnu i političku korupciju. Hrvatskoj je to i pouka za budućnost. Ne treba se igrati arbitraže sa susjedima s kojima imamo otvorena pitanja oko granica i natezati se bezuspješno godinama s izmišljenim komisijama. Kad nije moguć politički dogovor rješenje je Međunarodni sud pravde. Hrvatska je suverena država u EU i tako se mora ponašati, bez straha na pritiske i ucjene s koje god strane dolazili. Neće li, primjerice, sa Slovenijom dalje ići političkim dogovorom, Hrvatska treba reagirati tužbom Međunarodnom sudu pravde ili Međunarodnom sudu za prava mora u Hamburgu. Jer na globalnom planu Europe, uz podršku najjačih članica i SAD-a, postoje mnogo jači interesi u čije se ime moraju riješiti Piranski zaljev i drugi granični problemi koje ima Hrvatska. Slovenija tu ne može ništa, a neće niti zaustaviti naš sigurni ulazak u Schengen. A slovenski bivši ministar Vajgl, koji priziva druga Tita, mora znati da ni on nije uvijek bio u krivu, posebno kad je rekao: “Tuđe nećemo, svoje ne damo!”. I da, to nije bila samo njegova rečenica.