Treći svjetski rat, na sreću, ipak nije počeo. Niti je NATO Hrvatskoj podario neki posao za vojsku od oko 320.000 registriranih nezaposlenih. Nisu se pojavili ni veliki svjetski investitori koji bi Hrvatskoj ponudili nadu. Nema dekreta, a niti ga može biti, kojim bi se riješilo beznađe građana sve bolesnije Hrvatske, koja je na aparatima, i kojim bi se bijeda pretvorila u nadu, a životarenje u život. U kontejnerima je sve manje boca, sve je veća konkurencija ojađenih, besposlenih, obespravljenih suvremenih nomada - kontejneraša. Hrvatski je ponor sve dublji. I onda svi mediji najavljuju važno i mistično obraćanje naciji hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Jer, “sve ćete čuti u 11.45”. Jednima gotovo da stane srce, a drugi se za srce ionako već godinama drže. Neki su uznemireni, usplahireni, prestrašeni, potreseni... Što će reći, što se tako važno i dramatično dogodilo da se predsjednica obraća naciji?

Točno u 11.45 pred sobom ima i papir. Čitat će. Valjda zbog velike važnosti rečenica koje će izreći, da se ne zabuni. Ipak je to izvanredno obraćanje! Nacija sluša. I ne vjeruje. Predsjednica govori o proslavi Oluje, o Danu pobjede, točno dvije i pol minute, i to na izvanrednom obraćanju hrvatskoj javnosti. Bilježimo ono pročitano s papira: “Svaka država ima datume i simbole oko kojih ne smije biti prijepora. U Hrvatskoj je to 5. kolovoza. To je dan pobjede, a ne podjele... Središnja točka obilježavanja Dana pobjede postao je Knin, kao simbol pobjede i slobode. Stoga ću jasno zastupati stajalište kako toga dana u Kninu može biti jedino središnja proslava... Spremna sam prihvatiti vojni mimohod uoči ili nakon 5. kolovoza...”

I tako smo iz nemušte amaterske radionice s Pantovčaka “izvanredno” doznali da je zapravo završila dječja igra za gladni narod između Pantovčaka i Banskih dvora. Predsjednica je već navečer gledala završnicu kupa između Dinama i Splita, a mi ćemo imati i proslavu u Kninu i mimohod dan prije u Zagrebu. Bolesnoj i ispolitiziranoj zabavi je kraj. Bar kada je riječ o Danu pobjede, koji pada u srijedu, pa oni koji imaju i kojima se baš i ne radi već zadovoljno kliču kako će napraviti miniodmor, sve od subote do srijede. Ali, imamo mi još dana i još prijepora. Prije svega tu su Dan državnosti, 25. lipnja, i Dan neovisnosti, 8. listopada, koji godinama zbunjuju građane i od kojih se ni jedan ne proslavlja onako kako bi to dolikovalo. Dan državnosti je za predsjednika Tuđmana bio 30. svibnja, na dan prvog zasjedanja prvog višestranačkog Sabora, 1990. godine, i koji je uhvatio korijena u narodu. Onda je odlukom vlade Ivice Račana premješten na 25. lipnja, na dan kad je, 1991. godine, Sabor donio odluku o razdruživanju sa SFRJ. Sada se pak HDZ prijeti da će, čim dođe na vlast i posve se vrati Tuđmanu, vratiti Dan državnosti na 30. svibnja. I eto novog prijepora kojeg ne bi trebalo biti. Jer i povjesničari drže da bi Sabor trebao odlučiti na temelju stručnog mišljenja i povijesnih činjenica kada je zapravo Republika Hrvatska postala samostalna, neovisna i ustavnopravna država. Možda nam i ne trebaju i Dan državnosti i Dan neovisnosti, nego ih valja spojiti u jedan - Dan državnosti i neovisnosti. Mogli bismo tada u sjećanje na Zagorca, prvog predsjednika Franju Tuđmana, konačno na taj dan baš svi izvjesiti zastave i pojesti zaštićenog zagorskog purana. Bio bi to svojevrsni odgovor na američku puricu, kada za Dan zahvalnosti oko 140 milijuna Amerikanaca potroši čak 50 milijardi dolara na purice i druge delicije. Zašto bismo mi zapostavili zagorskog purana? Nećete valjda reći da za purana nemate novca, da teško živite?

Treba se bar božanstveno nadati. Možda ipak dočekamo neku povijesnu objavu predsjednice, objavu koja će nam reći nešto supervažno za naše sve bezvrednije živote u zemlji kojoj kao da je i Bog okrenuo leđa. Neće valjda i nakon parlamentarnih izbora, u ruhu i duhu glasnogovornice HDZ-a, koji tko zna koji put nudi spasenje, najavljivati dramatična obraćanja naciji, a ne reći ništa. Bit će, nadajmo se, predsjednica svima, a ne samo njima. Sto dana je prošlo, ima još vremena za sto obećanja.