Promjena je zakon života. Oni koji stalno gledaju samo u prošlost, propustit će budućnost. Izjava je to Johna F. Kennedyja koja je obišla svijet, ali još nije dotaknula suvremene hrvatske partijanere. Ne odnosi se to naravno na one sa Zrća i drugih ljetnih fešti s golišavim ljepoticama, već na one partijske partijanere i njihove pomagače na domaćoj političkoj sceni koji, u nedostatku unutarnjih i vanjskih neprijatelja, prodaju maglu i straše narod mrtvacima - davno mrtvom Jugoslavijom i mrtvim Titom.

U stalnoj utrci za vlašću, u neprestanom koketiranju i dodvoravanju narodu, a u nedostatku ozbiljnih i jakih političkih i drugih argumenata u srazu s političkim protivnicima, lovci na mrtvace spominju tako Tita i Jugoslaviju češće od svih jugonostalgičara zajedno. Umjesto konkretnih i jasnih puteva izlaska iz opće hrvatske krize, umjesto recepta za bijeg iz bijede i siromaštva koji sve više vuku narod u opasni ponor iz kojeg je moguće izaći jedino na ulice, njima su usta puna Jugoslavije, jer eto tu neki, pa i pri vrhu vlasti, žele neku novu novu Jugoslaviju, žele nas Hrvate, stare europejce, vratiti opet na Balkan.

Zar doista ti ukalupljeni umovi misle kako tim glupostima mogu prestrašiti iole pametnog, zrelog i nacionalno osviješćenog hrvatskog čovjeka? Tko se još, osim njih samih, boji propale i ugasle Juge? Koliko je slijepih i glupih u Hrvatskoj koji ne znaju da je socijalizam imao mnogo loših strana i da je Jugoslaviji istekao rok, da je to bio režim jednoumlja, kulta ličnosti, nedemokratičnosti, ograničavanja osobnih sloboda? Zato sustavno ulijevati narodu, i to svom, paranoični strah od neke nove Jugoslavije, a ona mrtva je jasno identificirana sa srpstvom i s Jugoslavenskom narodnom armijom, koja je postala zločinačka i razarala Hrvatsku, doista je nisko i ponižavajuće prema tom istom narodu. Ljudi u Hrvatskoj žive sve lošije, mnogi životare, a sve partije, lijeve i desne, partijaju na vlasti obećavajući bolje dane bez ikakvog pokrića, bez konkretnih planova o razvoju Hrvatske. Neće nas valjda iz pakla nezaposlenosti i općih privatnih i državnih dugovanja izvući stalni obračuni s poviješću, s petokrakim zvijezdama, nečijim poprsjima, partizanskim spomenicima, ustašama, domobranima i partizanima. Hajde, obračunajmo se već jednom do kraja i završimo tu priču staru nekoliko desetljeća i počnimo se baviti onim što će biti i što bi i kako trebalo biti sutra. Nemojmo više plašiti narod sablastima prošlosti i na tome skupljati najjeftinije političke poene. Hrvatski narod odavno ne spava, a niti se budi s Jugoslavijom. Ako tom narodu nešto nedostaje, to je socijalna država, koja jednako tako nedostaje i šačici “jugonostalgičara”. Ali, socijalna država, koja se u nekim glavama najčešće veže uz socijalizam, nedostaje i mnogim stanovnicima Zapada, narodima EU, gdje sada i mi stanujemo.

Teško je vjerovati kako je one što ratuju s mrtvacima uhvatilo političko sljepilo, koje se inače lako prenosi iz sustava u sustav, te da su sigurni u savršenstvo i demokratski raj današnjeg režima. Prije će biti, a to su pokazali i dokazali, kako im je lijepo i unosno u njemu partijati na plećima naroda po onoj - obećanje ludom radovanje. A narod nikako nije lud. Zbog nesposobnosti svih, desnih, lijevih i srednjih partijanera narod je na rubu strpljenja. I on se sigurno, zajedno sa svim “jugonostalgičarima”, ne želi i neće vratiti u mračnu socijalističku i nedemokratsku prošlost. Želi tek sigurni kruh i bijeg od dužničkog ropstva u čije je okove dospio bez svoje krivnje, a zaslugom svih dosadašnjih vlasti. I želi vedrine i smijeha, pa makar i kada su u pitanju šašavosti poput izjave, pazi spisateljice, Nives Zeljković, poznatije kao partijanerice Nives Celzijus, koja najavljujući svoju novu knjigu “Gola istina 2”, iznosi ponešto o svojoj “vezi” s bivšim premijerom Ivom Sanaderom i kaže: “Sanader je samo meni rekao zašto je dao ostavku!” O kojoj je vrsti nostalgije riječ, nije teško pogoditi.