Na tragu nedavnog obilježavanja 31 godine od međunarodnog priznanja RH - gledajući u širem kontekstu moderne Hrvatske, jesmo li i u kojoj mjeri napokon dosegnuli višu razinu parlamentarne demokracije ili je taj proces odrastanja i sazrijevanja još uvijek nedovršen, u razvoju... pitali smo Davora Gjenera, političkog komentatora i analitičara s Krka.

- Na vaše pitanje teško je jednoznačno odgovoriti. Naime, s jedne strane temeljni ciljevi s početka demokratske tranzicije su ostvareni. Hrvatska je samostalna, suverena država, koja je i pristupila euroaltantskim strukturama i integrirana je u Europskoj uniji, što su bila tri temeljna cilja skraja osamdesetih i početka devedesetih godina. Nakon toga ostvarena su još dva integracijska koraka, okončana na početku ove godine: pristupanje monetarnoj uniji i jedinstvenom prostoru slobodnog kretanja, dakle eurozoni i šengenskoj zoni. Kad je riječ o integracijama u strukture zapada, ostalo je još samo pristupanje OECD-u, što je građanima manje prepoznatljivo, a važno je prije svega zbog kvalitete donošenja odluka i oblikovanja javnih politika.

Međutim, izgradnja demokratskog poretka nije samo samostalnost i uključenost zemlje u ključne međunarodne integracije. Važni su i kapaciteti građanskog društva, efikasnost mehanizama demokratske kontrole, zaštita temeljnih ljudskih individualnih i kolektivnih prava, medijske slobode, politička kultura, stanje političkih institucija... Hrvatska pristupanjem NATO-u, EU, šengenskoj zoni i eurozoni nije došla do "kraja povijesti". Zakonska infrastruktura u svim ovim pitanjima znatno je unaprijeđena u odnosu prema stanju u vrijeme početka demokratske tranzicije, ali teško da možemo reći kako i samim zakonskim okvirom možemo biti zadovoljni. I kad govorimo o Ustavu i ustavnom poretku, stručnjaci će se uglavnom složiti da je potrebno određeno fino podešavanje. Uostalom, zato je i pitanje reforme Ustava vezano uz provođenje referenduma trenutno u zakonskoj proceduri. Hrvatska ima probleme vezane uz izborni model i izborno zakonodavstvo, a te probleme valja riješiti kako bi se izbjegla prijetnja krize legitimiteta sustava.

Jedan od vidljivih deficita hrvatskog demokratskog sustava je stranački sustav. Iako je on mnogo bolje reguliran nego što je bio na početku, ali još uvijek smo daleko od uspostavljanja visoke razine unutarstranačke demokracije, a evidentno je da su iz političkog ciklusa u politički ciklus "kadrovski bazeni" sve "plići".



Gledajući u širem političkom kontekstu, koji je glavni problem sadašnje Hrvatske...?

- Najveći problem današnje demokratske Hrvatske je pitanje političke kulture. Najveća šteta koju se posljednjih godina čini je poticanje radikalne retorike i potiskivanje kompromisa oko temeljnih demokratskih vrijednosti. Umjesto da se razvija kultura suradnje unutar ustavnoga luka, stvara se atmosfera političkih sukoba. To štetno djelovanje simbolizira jedan politički akter, trenutačni predsjednik Republike, a napuštanje koncepta konsenzusa oko zajedničkih ciljeva i vrijednosti, i prelazak na matricu političke isključivosti, jača od trenutka kad je Milanović proveo neprijateljsko preuzimanje dotad važne demokratske stranke - SDP-a. Sada, kao predsjednik Republike, dakle kao akter koji bi trebao zastupati cijeli politički narod, otvoreno u pitanje dovodi sva temeljna postignuća hrvatske demokracije - na unutarnjem planu suradnju unutar ustavnoga luka, dakle među strankama koje pripadaju u demokratsko političko polje, a na vanjskopolitičkom, pokušajem razaranja hrvatske europske i euroatlantske politike, i zagovaranjem interesa azijatskih totalitarnih poredaka.

Kad bismo uspoređivali vlast i oporbu u nas i u drugim demokratskim državama, koje su sličnosti, koje razlike? Je li populizam danas izraženiji na oporbenoj sceni ili u pojedinom opcijama koje su na vlasti?

- Temeljni problem hrvatske političke arene je to što se u njoj ne diferenciraju one stranke koje su demokratske u pravom smislu riječi, koje pripadaju u ustavni luk, i one stranke koje zapravo nisu stranke u pravom smislu riječi, jer nisu sposobne organizirati demokratsku vladavinu, nisu sposobne artikulirati javne politike ili utjecati na oblikovanje tih javnih politika, a svoju paradigmu zasnivaju na populizmu i nude autoritarna rješenja društvenih problema.

Po mnogo čemu je hrvatska politička arena bila nalik na njemačku, i do prije deset-petnaest godina razvijala se na neki način prema njemačkom uzoru. U Njemačkoj se podrazumijeva da je moguća politička suradnja između svih aktera unutar ustavnoga luka. Dugo su se smjenjivale koalicijske vlade demokršćana i liberala ili socijaldemokrata i liberala, kad je to bilo potrebno, stvarale su sve velike koalicije konzervativaca i socijaldemokrata, sada funkcionira vlada socijaldemokrata, zelenih i liberala, a bivša kancelarka Merkel nadala se političkoj suradnji demokršćana sa zelenima. Sve te kombinacije, pa i eventualna koncentracijska vlada, u kojoj bi sudjelovale sve četiri relevantne demokratske opcije, smatraju se normalnima, ali je zato nezamisliva suradnja i jedne od stranaka ustavnog luka s dvjema parlamentarnim strankama koje ne pripadaju u ustavni luk: s Ljevicom ili AfD-om, dakle s lijevim i desnim radikalima. Tako dugo dok u Hrvatskoj ne bude normalna politička suradnja između demokratskog lijevog i desnog centra, između demokratske konzervativne ili demokršćanske stranke i demokratskih socijalista, ne možemo govoriti o posve konsolidiranoj demokratskoj političkoj areni, kao što ne možemo govoriti o demokratskoj opoziciji, ako je ona vođena idejom suradnje stranaka koje bi trebale pripadati ustavnom luku i onih koje u ustavni luk ni po čemu ne pripadaju, protiv centrističke proeuropske trenutne administracije.



Fragmentacija Sabora dosegnula je nove vrhunce, s jedne strane imamo ujedinjenu (premda ideološki različitu) oporbu, s druge strane HDZ i koalicijske partnere, u nepomirljivim stavovima i oko novog aktualnog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, da o nekim drugim inicijativama i interpelacijama i ne govorimo. Vaš komentar na sve to...?

- Primjer koji navodite samo je jedan od onih koji pokazuju nedostatke nacionalne političke kulture. Činjenica da je Hrvatska ispunila temeljne zajedničke ciljeve mogla bi se doživjeti kao svojevrsna novovjeka "Zvonimirova kletva". Zanimljivo je da je i nama bliska susjedna Slovenija, nakon ispunjenja temeljnih zajedničkih ciljeva i nakon odlaska sa scene najvećeg dijela generacije utemeljitelja države, zapala u krizu donekle sličnu Hrvatskoj (u suzdržanoj Sloveniji ona je ipak djelovala malo manje "dramatično" nego u nas), a da je ta kriza donekle prevladana pokazalo se da temeljne politike koje vodi sadašnja liberalna administracija jednostavno moraju u velikoj mjeri slijediti kontinuitet prethodne konzervativne administracije.

Bez povjerenja između temeljnih demokratskih opcija, ali i bez snažne demokratske javnosti, bez profesionalnog i odgovornog izvještavanja o kreiranju javnih politika, nema izlaza iz blokade u koju nas gura ovaj poticani politički radikalizam, koji je jedino oruđe onih političara koji niti znaju niti žele oblikovati ozbiljne javne politike, kao što je to na primjer sadašnji predsjednik Republike, a prethodno najneuspješnijih hrvatski premijer.

Može li se, s obzirom na sve što oporba čini unatrag godinu-dvije, zaključiti da zbog nesposobnosti pravog političkog djelovanja i opsesivne potrebe da budu protiv bilo čega oporbeni čelnici uništavaju svaku mogućnost normalnog funkcioniranja političkog sustava u RH? Što bi oporba, osim kritiziranja HDZ-a, morala raditi, a što ne radi (ili radi) posljednjih godinu-dvije?

- Problem je što u nas nema kulture opozicijskog djelovanja. Stranke, kad se nađu u opoziciji, to razdoblje ne prepoznaju kao razdoblje marljivoga rada na alternativnim javnim politikama i na pripremi poteza koje će učiniti, ako nakon narednih parlamentarnih izbora preuzmu vlast. Stranke ne grade svoju infrastrukturu, ne bave se obrazovanjem svog članstva, nemaju snažne odjele za "ljudske potencijale" niti planiraju razvoj ljudi sposobnih upravljati javnim dobrima i kreiranju javne politike. Nema kriterija koje netko mora zadovoljavati, a da bi mogao očekivati sudjelovanje u predstavničkoj ili izvršnoj vlasti, bilo na lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj razini. (D.J.)