Ako u dubokoj noći ugledate lijepu djevojku na skateboardu, zapitajte se je li sama
Stari dobri vampiri, kako da ih ne volimo? Lutaju noćima, zaštićeni od dnevnog svjetla, i traže usamljene ljude kako bi se napili ukusne crvene tekućine. Godinama i godinama postoje i nastaju nove legende, mitovi i urbane legende o tim strašnim ljudima s izraženim očnjacima. Ovaj put radi se o mladoj iranskoj vampirici koja voli slušati glazbu, pa čak i voziti skateboard, malo neobično i neprimjereno za vampire kakve smo naviknuli gledati. Film A Girl Walks Home Alone at Night ("Dokhtari dar šab tanhâ be xâne miravad", 2014.) neće vam isisati krv, ali će vam definitivno ostaviti ožiljak koji nikada neće zarasti - piše Haris Arslanagić u svom sjajnom prilogu objavljenom na www.bosonoga.com, koji prenosimo u cijelosti, uz neznatne prilagodbe, potaknuti između ostalog skorašnjim početkom emitiranja novog horor-serijala na Netflixu naslovljenog Guillermo del Toro‘s Cabinet of Curiosities.
Radnja spomenutog filma (na hrvatskom bi naslov glasio: "Djevojka hoda kući sama noću") odvija se u iranskom gradiću po imenu Bad City. Kakvi ljudi žive u malenom industrijskom mjestu s ovakvim imenom? Da, upravo takvi, premda rijetki, koje ćemo upoznati pokraj naftnih bušotina i industrijske zone. Obični ljudi i neobična djevojka s različitim motivima na kraju će završiti u istoj priči, igrajući određenu ulogu u njezinu razvoju.
Sve osobe u filmu su arhetipovi, ali ipak predstavljene na jedan krajnje neobičan, unikatan način. Tu je Arash (Arash Marandi), mladić rastrgan između dobrog i lošeg. Zgodnu figuru s nestašnom kosom, bijelom majicom i trapericama koja sjeda u svoj novi (stari) Ford Thunderbird nemojte zamijeniti s Jamesom Deanom. Život s ocem Hosseinom (Marshal Manesh), ovisnikom o heroinu, nije nimalo jednostavan i jeftin, pa Arash mora obavljati različite poslove kako bi osigurao ocu "lijekove" i uvjete za opstanak. Problema s nepouzdanim dilerom nema, jer je tu Saeed (Dominic Rains), glavni trgovac laganim i teškim drogama. Vrlo zanimljiv lik s tetovažama koje plijene pažnju, među kojima je i simbolična "sex" na sredini vrata. Saeed naplaćivanje svojih proizvoda shvaća ozbiljno, pa će rado prisvojiti Thunderbirda u zamjenu za Arashev manjak novca.
Tu su još i lokalna prostitutka u Saeedovu vlasništvu, dječačić koji se nekoliko puta nađe u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, jedna obična mačka i ona (Sheila Vand), djevojka u crnom čadoru, prugastoj majici i s blistavim očnjacima. Bad City, inače mrtav i pust grad, u ova gotovo dva sata filma bit će igralište za različite likova i priče.
NOSFERATU 21. STOLJEĆA
Film A Girl Walks Home Alone at Night, remek-djelo Ane Lily Amirpour (režirala epizodu The Outside, u nadolazećem Netflixovu serijalu Guillermo del Toro‘s Cabinet of Curiosities!), ostat će zapamćen kao indi i arthaus umjetničko djelo, "Nosferatu" 21. stoljeća. Za sto godina, kao što je sjena koja se penje uz stepenice postala svjetski prepoznatljiva scena, tako će i djevojka koja skejta usred noći (teško je odlučiti između toliko ikoničnih scena) ući u povijest.
Snimljen je u predivnoj, snažnoj, kontrastnoj crno-bijeloj kombinaciji. Predivno igranje s anamorphic objektivima i prebacivanjem fokusa čas s jedne točke na drugu, pa ponovno vraćanje, stvara umjetničko djelo moderne kinematografije. Dosta radnje odvija se upravo po noći, gdje su izvori svjetla obične ulične lampe ili svjetlost s automobila. Na taj način se zbog korištenih objektiva na ekranu stalno rasipa svjetlost, dok likovi sudjeluju u igri sjena. Sve to doprinosi osjećaju izoliranosti i jezivosti koja vlada gradom. Čitav film djeluje nevjerojatno lijepo u ovakvoj kombinaciji i donosi strašne horor-scene poput one u kojoj Djevojka oponaša Hosseinove pokrete bez ijedne jedine riječi, ali i vizualno i zvučno primamljive scene ljubavi.
S obzirom na to da je Amirpour neko vrijeme bila i DJ, ona zna kako, kada i kakvu glazbu iskoristiti da bi kompletirala prizor. Osim jakih monokromatskih kombinacija, glazba nosi posebne zasluge. Zamislite da je Djevojka moderna vampirica koja živi u malenoj sobici ukrašenoj posterima Madonne, Michaela Jacksona, Bee Geesa i drugih pop-izvođača osamdesetih, sa zavidnim brojem ploča koje sluša dok se sprema za svoj noćni izlazak. Pomalo je teško zamisliti, ali kada čujete taj indie iranski pop, teško da nakon filma nećete potražiti pjesmu da je čujete makar još samo jednom. Vrijedi izdvojiti atmosferični soundtrack ispunjen različitim skladbama, koji ću uvijek rado poslušati.
SUDBINSKI SUSRET
O čemu se u filmu točno radi? Sve započinje kada Saeed od Arasha uzme auto kako bi podmirio očeve dugove. Arash ipak pronađe rješenje kako vratiti svog ljubimca, međutim, i sam preuzima Saeedov posao dilera. Nakon jednog partija sudbina je htjela da se njih dvoje sretnu - Arash, odjeven kao Dracula, i Ona, obučena kao... pa onako kako bi se istočni moderni vampiri odjenuli. Jedno o drugom ne znaju gotovo ništa, osim toga da žele biti zajedno.
Problemi koji dolaze događaju se ili igrom slučaja ili nekom višom silom. Da, to je uostalom i ljubavna priča, iako nema stvari poput odlazaka na večeru, zajedničkih šetnji i sličnih klišeja. Romantika ne skriva potpuni teror, pa bi između dva žanra, horor ovdje izvukao pobjedu. Ne treba očekivati brzu i dinamičnu radnju jer je ovdje nećete vidjeti. Situacije se odvijaju posve usporeno, s dugim kadrovima i malo priče. Ovakav tempo potpuno odgovara radnji, jer se zapitate ima li uopće potrebe za bržim akcijama. Imamo dovoljno prilike da se upoznamo s likovima u filmu, možda ne s njihovim pričama, ali definitivno s energijama i karizmom kojom zrače. Brzo shvaćamo da je grad prazan, da ne viđamo suvišne i nepotrebne likove, a film nas ograničava na malu skupinu pojedinaca, što je dobra odluka.
GLAZBA I ATMOSFERA
A Girl Walks Home Alone at Night jedan je od onih filmova gdje glazba, kinematografija i gluma vode glavnu riječ. Ova priča bi se mogla ispričati i bez jedne jedine izgovorene riječi. Perfektan za sve studente filma, ljubitelje indie i pop-glazbe i obožavatelje fotografije, pa čak i za ljubitelje horora (premda će se uvijek pronaći pojedinac, pa čak i većina, koja će reći da je film dosadno sranje), A Girl Walks Home Alone at Night obvezna je lektira za vas. Svidio vam se ili ne, na kraju ćete imati opširno mišljenje, što jest glavna poanta filma.
Zašto baš ovi likovi, dobri i loši, koje smo upoznali, zašto baš njihova sudbina i njihov život? Različite interpretacije ostavljam vama, jer postoji poveći broj onih uočljivih i onih malo manje vidljivih. A zašto volimo gledati duge scene u kojima se "ne događa ništa"? Momak i djevojka se samo gledaju dok pjesma traje i traje, čini se da satima čekamo da se dogodi ono "nešto", da netko progovori, da se stvari pokrenu. Možda zato što nije sve u radnji, već stilski dio također igra bitnu ulogu u tome hoće li nam se nešto svidjeti ili neće.
Da je film mogao trajati kraće, mogao je. Da je mogao trajati duže, također je mogao. A Girl Walks Home Alone at Night posjeduje kompleksnost koja se može dugo vremena izučavati, sa strane feminizma, religije ili ipak loših stvari koje svatko krije. Ipak, ako u dubokoj noći ugledate lijepu djevojku na skateboardu, zapitajte se je li sama, ili zapravo ima mnogo, mnogo, mnogo društva...
Priredio: Darko Jerković
FILM S UGRIZOM
Do kraja tvog života, gledat ću te...!
Obožavatelji vampira, obožavatelji Jarmuscha i, što je najvažnije, obožavatelji mačaka, pronaći će nešto u čemu će uživati u A Girl Walks Home Alone at Night, monokromatskoj dramediji iranskih nemrtvih, koja dolazi s glazbom iranskog benda Kiosk, koji definitivno priziva duh Toma Waitsa. Dolazi od redateljice svog prvog dugometražnog filma Ane Lily Amirpour, Iranke rođene u Britaniji, koja je odrasla u SAD-u i upila propisanu količinu američkih filmova, klasične amerikane i potrošačke kulture, uključujući i konzumerizam, ali ne ograničavajući se na oglase za Colu i traperice. U hipsteriziranom vampirskom žanru Jima Jarmuscha i Abela Ferrare, Amirpour je pronašla vlastiti smiješan, pametan izraz za tinejdžersku usamljenost u spavaćoj sobi, romantičnu izolaciju i neku vrstu vječnog emocionalnog egzila. Ovo nema nikakve veze sa Sumrakom, ali je osobno, i pretpostavljam gotovo autobiografsko, na načine koji nisu previše daleko od Stephenie Meyer. Ovaj je film samo povremeno previše cool za školu - ali uglavnom je dovoljno cool, što je vrlo cool.
Usamljena, zamišljena mlada žena u tradicionalnom crnom velu, koju glumi Sheila Vand, luta noćnim ulicama okruga u Iranu ili američko-iranske zajednice koja se zove Bad City; to bi moglo biti na periferiji Teherana ili Detroita. Postoji elektrana i niz pokretnih dizalica za naftu, ali cijelo je mjesto čudno pusto, baš kao kod Jarmuscha - mjesto s najvećom gužvom je bizarni rov tipa kužne jame pun mrtvih, ali neraspadnutih tijela, pokraj kojih ljudi hodaju bezbrižno. Također ima nešto od Roberta Rodrigueza i njegova filma Sin City.
Djevojčin veo je vrsta odjeće koja ju čini da izgleda čudno, kao da lebdi. Susreće brutalnog, teško tetoviranog nasilnika (Dominic Rains) koji je odvodi u svoj stan misleći da je prostitutka. Ali žena, hladna i posve neustrašiva, otkriva svoje zube - i činjenicu da je ona ovdje grabežljivac.
Djevojku put vodi u susret s Arashem (Arash Marandi), ćudljivim tipom koji ima stil Jamesa Deana i koji je zaradio dovoljno novca od poslova u vrtu da sebi može priuštiti senzacionalni automobil iz 50-ih. Njegov emocionalni život uložen je u njegovu mačku, a on se otuđio od svog oca Hosseina (Marshall Manesh), prilično bolesne i samosažaljive ličnosti, ovisnog o heroinu i prostitutkama, a s oboje ih opskrbljuje već spomenuti nasilnik.
Ali sudbina preokreće Arashevo bogatstvo, i financijsko i romantično, i on se nađe u djevojčinoj spavaćoj sobi s posterima koji izgledaju kao klasične slike Madonne i Michaela Jacksona - ali, začudo, ne baš. Arash joj želi pokloniti naušnice, a ona mu dopušta da joj probuši uši sigurnosnom iglom steriliziranom plamenom iz njegova Zippo upaljača - romantična promjena fizičkih odnosa vampir - vampir!
A Girl Walks Home Alone at Night čini zanimljivu kombinaciju s Desiree Akhavan’s Appropriate Behavior, filmom u drukčijem duhu, ali s usporedivim komičnim refleksima, o iskustvu mlade iransko-američke žene u Sjedinjenim Državama, koja je izložena pritisku i iz sekularnog američkog društva i od svojih roditelja iseljenika koji su bogati, svjetovni, ali sa staromodnim očekivanjima. Poput Akhavanove heroine Shirin, Amirpourova djevojka/žena ima izvjesnu elegantnu samoposjednost i pomalo turobnu smirenost. Jedan je heteroseksualni vampir, drugi je smrtni biseksualac.
Film također dosta podsjeća na Persepolis (2007.), nadahnuti autobiografski animirani rad Marjane Satrapi, temeljen na njezinu vlastitom grafičkom romanu - o djevojci prognanoj iz Irana u Europi. Postoji isti osjećaj odvojenosti, osjećaj slobode koji je također neprivezan i bezvoljan. Sam veo, visoki pokretni crni trokut, čini da izgledate poput crtića, vijuga crne boje na krajoliku. Ne razlikuje se od tradicionalnog filmskog vampirskog ogrtača koji skriva svijet boli. Također sam se zatekao kako razmišljam o The Circle (2000.) Jafara Panahija, o načinu na koji ogrtač pokriva ne samo žene, već cijeli muški svijet potiskivanja i licemjerja.
Vampiricu Amirpourove ne muči agonija vječnog života. Ona zna što želi i nije pretjerano uznemirena egzistencijalnom krizom besmrtnosti; niti je herojski autsajder iz “Pusti pravog unutra” (2008.). Ovaj vampir/vampirica žrtvuje i maltretira malo dijete zbog njegova skateboarda i zastrašujuće mu sikće u uho: “Do kraja tvog života gledat ću te...” To je film s ugrizom. (Peter Bradshaw/www.theguardian.com)
ZONA SUMRAKA
Prvi iranski vampirski vestern
Iransko-američka scenaristica i redateljica Ana Lily Amirpour opisuje svoj neobično uzbudljiv dugometražni prvijenac A Girl Walks Home Alone at Night, premijerno prikazan na Sundanceu, kao iransko ljubavno dijete Sergia Leonea i Davida Lyncha, s Nosferatuom kao dadiljom. Radnja je smještena u izmišljeni iranski grad duhova Bad City (ime nas usmjerava na Sin City Franka Millera) i igra se kao karika koja nedostaje između prva dva filma Kathryn Bigelow; ultra-cool bajkerski pastiš The Loveless i film o kasnijim vampirima Near Dark. Prožet je pop-ikonografijom prošlosti, ali njegova kristalno anamorfna crno-bijela fotografija ima nepogrešivu suvremenu oštrinu. Kinematografski, postoji u zoni sumraka između nacija (američke lokacije, iranska kultura), između stoljeća (kasno 19. i početak 21.), između jezika (perzijski dijalozi, nijeme kinematografske geste) i, što je najvažnije, između žanrova. (...)
Kroz cijeli film glumica i umjetnica performansa Sheila Vand (koja je imala sporednu ulogu u dobitniku nagrade za najbolji film Argo) talismanska je prisutnost koja mijenja oblik. U jednoj sceni ona je otuđena mladost, kod kuće sa svojim vinilnim pločama, izmijenjenim slikama pop-ikona iz 80-ih nalijepljenim na zidove; u drugoj ona je jeziva rođakinja Persepolisove heroine “Punk Is Not Ded”, reže otkos u čadoru na skateboardu; drugdje, ona je bezvremenski duh, grobno stvorenje koje vreba u sjeni. (...)
Nije iznenađenje doznati da je Amirpour u stilu Patti Smith nekoć radila kao pjevačica i basistica u rock-bendu. Njezin soundtrack miješa špageti-zvuk Federalea s istočnjačkim grooveom Bei Rua i indie melodijama Radija Teheran, dok ječavi vjetar raznosi duh dizajnera zvuka Alana Spleta po ekranu poput nekog slušnog prevrtača.
U jednoj izvrsnoj sekvenci ljubavnici se grle prvi put uz zvukove ironičnog naziva “Death” grupe White Lies, pjesme koja ostaje dugo svirati dok se naši antijunaci okreću jedan prema drugom u najsporijem pokretu; pogledi koji se susreću, vratovi mame, srca lupaju, usne se ne dodiruju - simfonija ekspozicije u pokretu i glazbi.
U ovoj raspršenoj kulturnoj pismenosti na djelu je subverzivna inteligencija (Amirpour je uz film razvila i grafički roman), spajajući oksimoronske elemente koji svjesno premošćuju jaz između istoka i zapada, drevnog i modernog. Baš kao što se Jennifer Kent osvrnula na zastajkivanje kadrova rane kinematografije za svoj vrhunski “rashladni” film The Babadook, tako Amirpour prilagođava svoje brzine okidanja kako bi unijela gotovo neprimjetnu jezovitost u Djevojčine ubojite pokrete, njezina krila poput šišmiševih lepršaju poput moljca koji pleše blizu svjetla starog filmskog projektora.
Sve to doprinosi delirično dezorijentirajućem iskustvu koje se može čitati ili kao politička prispodoba ili kao “kašasto kuhanje” - po mogućnosti oboje. Kao američki izdanak iranskog novog vala (ovo se pomalo bezobrazno naziva “prvi iranski vampirski vestern”), to je prkosna izjava o ženskoj moći, moderni obrat borbenih poklika Reclaim the Night međunarodnog feminizma usmjerenog protiv pozadina opresivno disfunkcionalnog patrijarhata. Ipak, Amirpour nikada ne dopušta poruci da stane na put dobroj melodiji, s opipljivim užitkom okrećući kolute poput kinematografskog DJ-a, držeći publiku na nogama, krivo prateći njihove plesne pokrete.
Njezin sljedeći dugometražni film bio je The Bad Batch, distopijska je priča o ljubavi i kanibalizmu sa zvjezdanom glumačkom postavom uključujući Keanua Reevesa, Jima Carreyja i Diega Lunu. Očito su u SAD-u bili opčinjeni Amirpourinim uzbudljivim debijem i od nje očekuju velike stvari. Pogledajte A Girl Walks Home Alone at Night i shvatit ćete zašto. (Mark Kermode, filmski je kritičar Observera)
Film djeluje nevjerojatno lijepo i donosi horor-scene poput one u kojoj Djevojka oponaša Hosseinove pokrete bez ijedne jedine riječi, ali i vizualno i zvučno primamljive scene ljubavi...
Momak i djevojka se samo gledaju dok pjesma traje i traje, čini se da satima čekamo da se dogodi ono "nešto", da netko progovori, da se stvari pokrenu...
Kao što je sjena Nosferatua koja se penje uz stepenice postala svjetski prepoznatljiva scena, tako će i djevojka koja skejta usred noći ući u povijest filma...