Kao iskusna komunikacijska stručnjakinja, kako bi ocijenila sve ono što smo do sada čuli od pojedinih stranaka, vladajućih i oporbenih, tko se posebno iskazao, a tko zakazao, kad se politička scena sagleda pojedinačno i u cijelosti..., pitali smo Mariju Margaretu Klika, komunikacijsku savjetnicu iz agencije KIND PR.

- Od oporbe se do istupa Milanovića, prema mojem mišljenju, najviše čulo od Mosta i Možemo! Oni su nekako najranije krenuli, uz HDZ, u kampanju; naravno, ne smijemo tu zaboraviti, među ostalima, ni Pernara, koji skuplja aktivno svoje bodove kod mladih ljudi cijelu godinu, ako ne i duže. Što se same kampanje tiče, mislim da Možemo! radi dobre stvari, njihove društvene mreže zaista su dobre, jako brzo reagiraju na dnevna zbivanja, rade zabavan content. Moglo bi se isto reći i za Most i Grmoju, ali samo za njega iz ekipe mostovaca, a negdje se tu krije i Domovinski pokret, koji na dosta dobar način dopire do svojeg biračkog tijela. Oni, po meni, imaju relativno dobar slogan, točno opisuje njih i njihov program i aspiracije. Crven, bijeli, pravi - odmah znaš na čemu si.

I onda, bam, dođe taj 15. ožujka i SDP se vrati u igru u hipu. Da nije bilo tog dana i cijele te priče s Milanovićem, oni bi, prema mojem mišljenju, napravili jako loš rezultat na ovim izborima. Tog dana sve je stalo, nije postojalo druge vijesti, svi su samo o tome pisali, samo se o tome pričalo na kavama. I stvarno je sve to još nekoliko dana izgledalo dosta obećavajuće za SPD, dok nisu stigle odluke Ustavnog suda pa onda izlasci iz njihove koalicije i slično. Imam osjećaj da se prosječan SDP-ovac u ovom trenutku stvarno pita - ako dolaze Rijeke pravde, tko to zapravo dolazi.

Bilo kako god, slučaj Milanović je i dalje u prvom planu. Je li Milanović zapravo inaugurirao u hrvatski politički prostor komunikacijsku agresiju, čak i u grubljoj verziji u odnosu prema, recimo, Trumpu u SAD-u ili Orbanu u Mađarskoj? U nekom širem kontekstu, može li se zaključiti da su i u političkoj komunikaciji danas manipulatori glavne zvijezde...?

- Mogla bih do prekosutra pričati o gospodinu Milanoviću, budimo iskreni, jedinom pravom oponentu Andreja Plenkovića. Posebno me ljuti što ispada da u odabiru premijera, osobe koja će predstavljati Hrvate i u zemlji i vani, mora biti riječ o nekom karakternom muškarcu, koji ima izražen stav, koji se suprotstavlja, vrijeđa, omalovaža itd. Živo me zanima možemo li se odmaknuti od toga. Ruku na srce, Peđa Grbin može imati najbolje stavove na svijetu, ali s obzirom na njegov karakter malene su mu šanse da postane i premijer. Da ne spominjem da Sandra Benčić ili Dalija Orešković, kada budu oštre u svojim stavovima i retorici, općenito ispadnu histerične babe, a Milanović teški frajer... Tako da nisu manipulatori glavne zvijezde kod nas, kod nas su glavne zvijezde kvartovski huligani i teški narcisi..., i sve redom muškarci.

Ako je u izbornoj kampanji sve dopušteno, u retoričkom, komunikacijskom, promotivnom i propagandnom smislu, ali u okvirima zakona i ustava, što se događa kad se prijeđe granica neke, uvjetno rečeno, normale, kad sve zastrani kao sad u nas, koje su i kakve posljedice za društvo, pretpostavljam da su veće podjele neizostavne...

- Podjela je uvijek bilo i podjela će uvijek biti. To je neizostavno, kod nas su te podjele još raspršenije nego, recimo, u Americi gdje imaš dvije strane, takoreći - ili si demokrat, ili si republikanac. Kod nas se samo desnica dijeli na tri ili četiri grupe, od najekstremnije do one bliže centru. Posljedice za društvo su takve da imaš mlade ljude kod kojih, umjesto da budu otvoreni prema svijetu, prema manjinama, prema drugim rasama, budu sve obrnuto, da raste konzervatizam, da ne toleriraju manjine, da im smetaju strani radnici...

Ukupno uzevši, u odnosu prema nekim prošlim vremenima, može li se zaključiti da su se u ovome digitalnome dobu agresivna kampanja, retorika i komunikcija u većoj mjeri prebacile na društvene mreže? Doduše, i dalje su vidljivi predizborni plakati na ulicama, ali većina političkih opcija planira ili je već krenula i u agresivnu promidžbu na društvenim mrežama i online-platformama... Koliki je zapravo utjecaj medija na agresivno ponašanje i u politici...?

- Krenut ću od plakata, oglasa i slogana, koji su potpuno bezidejni, što mi je žao jer Hrvatska zaista ima odlične kreativce i to je sve skupa moglo puno bolje biti izvedeno. Najbolje plakate nadaleko ima SDSS.

I s obzirom na to da je vizualna komunikacija flach, prava igra odvija se na društvenim mrežama, bez kojih se danas ne može. Drago mi je da su to shvatili naši političari, odnosno njihovi PR-ovci. TikTok je očito postao neizbježan kanal komunikacije i mislim da je to odlična prigoda za poticanje mladih ljudi da formiraju i/ili ustabile svoje mišljenje. Evo, nekidan su i samog Plenkovića uspjeli nagovoriti da se otisne na TikTok, očito da svi vide svoju potencijalnu publiku tamo.

Utjecaj medija na agresivno ponašanje i u politici je u tome što mediji daju svakome platformu za igranje. I tako onda svakakvi ljudi mogu doći do svojih 15 minuta slave, lupetati koješta, biti agresivni, pozivati na mržnju i slično. Mislim da tu nije problem toliko medija koliko ljudi koji nam kroje politike. Ono što se meni sviđa jest to što netko može biti ekstreman, bezobrazan, ali društvene mreže omogućuju i onu drugu stranu, stranu otpora, koja može jednako tako glasno reagirati i argumentiranim porukama eliminirati grubijane. Šteta da je takvih manje u od grubijana, ali, što ćeš, to je odraz društva u kojem danas živimo i odgajamo svoju djecu. (D.J.) (Portret: snimila Andrea Mulder/Photo Art)