Agresivno ponašanje, koje po definiciji ima za cilj nanijeti štetu ili nekoga fizički ozlijediti ili emocionalno povrijediti, smatra se neprihvatljivim i čak opasnim iz socijalne perspektive. Usprkos tomu, mnogi stručnjaci vjeruju da je agresivnost nužna, korisna i očekivana kao dio zdrave osobnosti jer podržava samopouzdanje, samopoštovanje i sposobnost samoodrživosti. Na primjer, "reaktivna agresija" omogućava obranu od napada drugih, a "instrumentalna agresija" služi za postizanje životnih potreba i ciljeva natjecanjem i odlučnosti - kaže dr. sc. Jadranka Švarc, znanstvenica emerita s Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar", te dodaje:

- Poznati znanstvenici poput E. Fromma, S. Freuda, K. Lorenza i drugih istraživali su agresivnost kao oblik ljudskog ponašanja, što je rezultiralo različitim teorijama o uzrocima i tipovima agresivnosti. Neki vjeruju da je agresivnost urođena, a neki tvrde da se stječe i uči tijekom procesa socijalizacije. Dok jedni vide uzroke agresivnosti u želji za dominacijom i moći, drugi smatraju da proizlazi iz frustracije, ljutnje ili osjećaja nepravde. Agresivnost se klasificira na razne načine, a često kao fizička i verbalna, konstruktivna i destruktivna, benigna i maligna, pasivna i aktivna, nehotična, narcisoidna, socijalna i slično.

Agresija je danas sve veći problem u društvu, posebno u javnom životu, i politici, te u komunikaciji na društvenim mrežama. Kako fizička agresivnost i nasilje pripadaju u kaznena djela koja se sankcioniraju i progone, agresivnost se uglavnom pokazuje na verbalnom planu kao vrijeđanje, izrugivanje, sarkazam, ignoriranje, vikanje i sl. U digitalnom društvu u kojem danas živimo, i u kojem je internet glavna platforma za debatiranje o socijalnim i političkim pitanjima, javlja se i poseban oblik agresije poznat kao kiberagresija (cyber-aggression), koji konceptualno sliči verbalnoj agresiji, ali se odvija preko interneta, najčešće preko društvenih mreža, koje osiguravaju anonimnost i izostanak sankcija.



Različiti su vrste agresivne komunikacije u širem i dubljem društvenom kontekstu, koje bi izdvojili kao posebno opasne...?

- Svjedoci smo, dakle, epidemije verbalne agresije i govora mržnje. Zbog učestalosti uporabe pogrdnog jezika ljudi dobivaju dojam da je to normalno, a ne delinkventno ponašanje. Proces normalizacije rezultat je seljenja komunikacije s tradicionalnih medija na internetske društvene medije kao primarni izvor informacija i sredstvo polemika o politici i društvu. Socijalna agresija pojavljuje se tako kao devijacija moderne demokracije i digitalizacije društva, koje su dale glas širokim masama ljudi a da istovremeno nije uspostavljen mehanizme kontrole prihvatljivog javnog govora i suzbijanja verbalnog i internetskog nasilja.

Unutar domene kiberagresije korisno je razlikovati agresiju odraslih osoba od mladenačke kiberagresije, koja se uglavnom odnosi na kiberbuling (cyber-bullying), a kod odraslih osoba kiberagresija često ima motivaciju u političkim i kulturnim nesuglasicama i konfliktima. Neka istraživanja motivacija za kiberagresiju u odraslih identificirala su osam faktora: reaktivnu agresiju (povezanu s ljutnjom), proaktivnu agresiju (povezanu s povezivanjem s drugima), osvetoljubivost, potragu za uzbuđenjem, suočavanje sa stresom, poboljšanje društvenog statusa, impulzivnost, virtualnu disocijaciju (odvojenost od virtualnog identiteta) te društveni aktivizam ili obranu društvenih i političkih stavova, što se često pojavljuje kao dominantni motiv.

Kad problem agresije stavimo u okvire politike, uključujući i aktualnu predizbornu kampanju, do kojih zaključaka se može doći...?

- Svi ti motivi agresije odraslih mogu se naći tijekom trenutne predizborne kampanje i sukoba za vlast na političkoj sceni Hrvatske. Izričaji političara i komentatora na društvenim mrežama obiluju uvredama, mržnjom i nesnošljivošću prema mišljenjima "drugih". Umjesto da iznesu programe i predlože politike i strategije za rješavanje socijalnih i ekonomskih pitanja, političari često pretjeruju, lažu i vrijeđaju oponente te se koriste zastrašivanjem i nedovoljnom informiranošću građana za sve veću političku polarizaciju.

Pri tome je sve izraženija polarizacija između konzervativnih društvenih grupa i stranaka te onih koji zagovaraju liberalne ideje i društvene promjene. Hrvatska u tom smislu nije iznimka, jer se povećana verbalna agresija primjećuje i na razini Europske unije, posebno u zemljama gdje su konzervativne političke struje koje se protive "europeizaciji" društvenih vrijednosti i globalizaciji ostvarile pobjedu (npr. Italija, Velika Britanija prije Brexita, Francuska...). Te političke struje nastojeći zadržati status quo, koji odgovara njihovim svjetonazorima i interesima, uglavnom pod izlikom borbe protiv nekontrolirane imigracije, a za obiteljske vrijednosti i državnu suverenost. Taj oblik verbalne agresije postoji i kod nekih trenutno istaknutih političara, kao što su Trump, Orban i Milanović, a koji često provocira isto tako verbalno agresivne reakcije njihovih oponenata. To dovodi do eskalacije mržnje i nesnošljivosti, te u konačnici do socijalne anomije, odnosno do stanja moralne krize i nereda u društvu.

Pitanje koje se također postavlja jest zašto je verbalna i kiberagresija sve prisutnija i sve opasnija u javnom prostoru današnjice...?

- Djelomični odgovori mogu se naći u danas popularnim teorijama njemačkog sociologa Andreasa Reckwitza o sukobu dviju kultura u suvremenim zapadnim društvima, kao što je opisano u knjizi "Kraj iluzija", te u teoriji o društvu singulariteta, opisanoj u istoimenoj knjizi. Oslanjajući se na Bourdieuovu ideju o kulturnom, socijalnom i ekonomskom kapitalu kao osnovi društvene stratifikacije, Reckwitz zaključuje da je u središtu novih političkih sukoba zapravo borba za kulturnu hegemoniju između stare i nove srednje klase u doba kasnog modernizma, koje je započelo početkom sedamdesetih godina, kada je kognitivni kapitalizam na krilima digitalne ekonomije zamijenio industriju kao glavni tip proizvodnje i modernizacije. Nova srednja klasa uglavnom je urbanizirana, visoko obrazovana i ekonomski dobrostojeća zahvaljujući položaju u ekonomiji znanja i kreativnoj ekonomiji, te teži kozmopolitizmu, individualizmu, liberalizmu te ideji samoostvarenja i rodne ravnopravnosti. Na drugoj strani društvenog i političkog spektra je stara srednja klasa, za koju je prijelaz iz industrijskog u digitalno društvo značio gubitak društvenog statusa, te se njezine vrijednosti kao disciplina, hijerarhija, zavičajnost, drže prevladanima, pa i nazadnim. Tu je i prekarijat, klasa radnika čiji su rad i egzistencija obilježeni nesigurnošću i negativnim emocijama. Srdžba i rezignacije gubitnika te tranzicije rezultirale su uspostavom desnog populizma početkom 2010-ih, pri čemu se kao zaštitnici stare srednje klase i prekarijata javljaju radikalni desničari i poneki ljevičari.

Koju i kakvu ulogu pritom ima socijalni identitet, na što također valja obratiti pozornost...?

- Može se dodati da bitnu ulogu u političkoj i socijalnog agresiji koja proizlazi iz sukobu ta dva kulturološki suprotstavljena bloka ima socijalni identitet, koji pojedinac stječe na temelju pripadnosti pojedinim grupama (klasama), a koje ključno oblikuju njegova uvjerenja, vjeru i svjetonazor. Socijalni identitet ujedno je izvor samopoštovanja, egzistencije i socijalne sigurnosti, te se, ako biva ugrožen od neke druge grupe ili klase, pretvara u snažno mobilizacijsko sredstvo agresija i nasilja. Rastuća verbalna agresivnost usmjerena je na obranu vlastitog i socijalnog identiteta u borbi za "kulturnu hegemoniju" nad "drugima" uz bjesomučne i nekontrolirane napade i bez namjere rješavanja konflikta.

Konačno, snaga agresivnosti u takvim napadima može se donekle objasniti Rezkwitzovom teorijom singularnosti, koja je u središtu nove klase kasnog modernog društva. Singularnost znači da je svaki pojedinac jedinstven i da stalno mora dokazivati svoju posebnost i autentičnost u različitim aspektima životnog stila, poput osobitih prehrambenih navika, ekstravagantnog odijevanja, luksuznih putovanja ili profila na društvenim mrežama. Singularnost potiskuje kulturu gubitnika tranzicije, kulturu industrijskog modernizma, koja je bila utemeljena na reproduciranju standarda, normalnosti, stabilnosti i jednoličnosti, a koju je često oblikovala država ili crkva. Stoga se danas političari često pozivaju na uspostavu reda i zakona (Trump) ili osiguranje stabilnost i kontinuiteta (Plenković).



Za kraj, što nam možete reći o još jednoj važnoj stavci u cijeloj priči o agresivnosti i agresiji, o kulturi singulariteta?

- Singularnost, koja potiče individualnost, samopouzdanje, kreativnost i samoostvarenje umjesto pridržavanja društvenih normi i očekivanja, ima svoje tamne strane. S jedne strane to uključuje omalovažavanje i socijalno marginaliziranje tradicionalne srednje i prekarne klase, a s druge strane stvaranje identiteta singularnosti kao izraza autentičnosti postiže se izazivanjem snažnih emotivnih reakcija u drugih ljudi, poput fascinacije, uzbuđenja, ali i negativnih reakcija kao što su agresija i mržnja. U kulturi singulariteta političari i društveni komentatori moraju upotrebljavati sve snažnije i originalnije izraze agresije i mržnje protiv svojih oponenata kako bi ne samo demonstrirali svoju autentičnost nego i izazvali željeni emotivni učinak na građane (npr. Milanović). Često, umjesto argumentirane rasprave, pribjegavaju verbalnoj agresiji kako bi "uništili" ili "zgnječili" drugu osobu i njezino samopoštovanje.

Očito je da verbalna agresija u političkom i javnom životu služi za demonstraciju moći, uspostavljanje kontrole nad građanima, situacijama i društvenim grupama. Ona ugrožava prava drugih ljudi na različitost, potiče društvenu polarizaciju i kaos te je kao takva apsolutno neprihvatljiva kao oblik komunikacije u javnom prostoru. (D.J.)