Vlada je donijela nove krizne mjere za najugroženije. S obzirom na to da ste i sami umirovljenica, kakvo je Vaše mišljenje o Vladinu paketu koji uključuje i pomoć umirovljenicima - pitali smo dr. sc. Mirjanu Nazor, splitsku psihologinju i sveučilišnu profesoricu u mirovini?

- Umirovljenici sigurno nisu homogena skupina. Jer u toj skupini ima onih koji doista žive na granici siromaštva, pa i ispod nje, i kojima je bilo kakva pomoć dobrodošla. Ali ima i umirovljenika koji žive u obilju i naravno onih koji uspijevaju skromno, pa i ‘pristojno‘ živjeti sa svojom mirovinom. Naravno, uvijek će biti teže samcima jer su režijski troškovi, uz svu štednju, visoki. Koliko sam informirana, tzv. energetski dodatak koji će umirovljenici dobiti ipak će biti vezan uz visinu mirovine.

Krizne mjere pomoći donosi i provodi cijeli EU. Koliko je tu bitan i psihološki faktor, donijeti mjere da se i umiri građane, uvjeriti ih da će prebroditi jesen i zimu, između ostalog...?

- Psihološki moment je u ovom trenutku jako važan i rekla bih da se on reflektira na dva načina. Dio umirovljenika i svih građana je odahnuo i cijeni što je Vlada poduzela, i ne razmišlja puno o tome što će biti za tri mjeseca. Trenutačno se osjećaju relativno sigurno. Ali dio građana je vrlo skeptičan i oprezan. Jer jasno je da teret trenutačno skinut s leđa građana netko mora uprtiti na svoja leđa.

Nakon prvog olakšanja što pomoć ipak stiže i mi koji nismo ekonomski stručnjaci nužno postavljamo neka pitanja, javljaju se određene dileme. Ako trgovci moraju fiksirati cijene određenih proizvoda, vjerojatno se pitaju ima li smisla prodavati ono što im ne donosi maržu iz koje mogu pokriti sve svoje troškove. Zašto bi te proizvode stavljali na police? Naravno, u tom lancu nezaobilazni su dobavljači i proizvođači. I jedni i drugi moraju preživjeti u ovoj krizi. Zašto proizvoditi nešto na čemu ne samo da ne zarađuješ nego i gubiš? Tu se, čini mi se, javlja jedan začarani krug. Proizvodi s fiksiranim cijenama vjerojatno će brzo nestati s polica trgovina. To se u Splitu već događa. Jer čim je nešto jeftinije mnogi to kupuju u znatno većoj količini od potrebne. Kakvu ćemo onda korist imati od intervencije države? Na kratak rok sve je to privlačno i djeluje plemenito, ali dugoročno, bojim se, to će biti neodrživo. Ponavljam, nisam nikakav stručnjak, ali logično razmišljanje čovjeka dovodi do zaključka da u cijeloj priči nešto škripi.

Kako u nimalo optimističnoj situaciji pomoći ljudima da ne upadnu u beznađe, depresiju...?

- Bilo bi vrlo korisno kada bi postojala mjesta gdje bi ljudi mogli doći razgovarati o dvojba koje ih muče u ovim uistinu teškim vremenima. Najteže je zapravo pronaći neku ravnotežu između osjećaja potpune bespomoćnosti i beznađa koje kuca na mnoga vrata i pomalo neozbiljnog pogleda na situaciju i uvjerenja da će sve na kraju dobro završiti. Razgovor o financijskim problemima s osobom koja može dati neke korisne savjete, ujedno može biti i psihološka pomoć dotičnoj osobi. Jer činjenica da smo pronašli neko rješenje čini nas zadovoljnijima i spremnijima na daljnje podnošenje teškoća. Naravno, nekima će trebati i stručna psihološka pomoć da ne potonu u depresiju, ali bojim se da takav oblik pomoći nemamo adekvatno razvijen.

Koji su strahovi najveći, najizraženiji i najopasniji za mentalnu stabilnost? Strah od neplaćanja računa, od hladih stanova, od gladi u najgorem slučaju, vjerojatno su i više nego alarmantna stanja...?

- Nažalost, mnogi stari ljudi i u manje kriznim vremenima prvo razmišljaju o podmirenju svojih novčanih obveza, a tek onda o svojoj prehrani i zdravlju. I to nije dobro. Međutim, nevolje koje spominjete mogu se javiti i kod svih dobnih skupina. Posebno je teško obiteljima s malom djecom koju će roditelji nastojati pod svaku cijenu zaštiti od neimaštine. Na kratke staze sve se te nevolje mogu izdržati. Ali ako ne znamo koliko će to teško stanje trajati, to može postati neizdrživo. Jasno da ako netko duže vrijeme živi neishranjen, u hladnoći, u strahu od nevolja koje nosi sutrašnji dan, to će neizbježno utjecati na tjelesno, ali i psihičko zdravlje.

Ukupno uzevši, gledajući širu sliku svega što se događa, tko će platiti najvišu cijenu preživljavanja (uključujući i mentalnu) u ovim teškim vremenima koja su pred nama?

- Bojim se da građani uvijek plaćaju račune za koje su zaslužni drugi. No uz "poklon" koji smo dobili, navodi se i da će se "dodatno oporezivati ona poduzeća koja imaju značajnu dobit, a koja je posebice narasla u krizi. To je načelo pravednosti. Svatko mora dati svoj doprinos". Međutim, kako ističu stručnjaci, s porastom cijena raste iznos PDV-a, i time prihod države. I što ćemo s načelom pravednosti, jer očito i država pripada u one koju su ostvarili "značajnu dobit"! Ali to se očito ne računa, važna su samo poduzeća koja su profitirala, a država, nažalost, nije poduzeće. (D.J.)