Definicija konkurentnosti ima mnogo i obično se odnose na nacionalnu, organizacijsku, pa čak i onu osobnu, a u posljednje vrijeme često se spominje i blokovska konkurentnost velikih sila. Ipak, ovom ću se prigodom najviše osvrnuti na nacionalnu konkurentnost, odnosno onu u Hrvatskoj. Stoga konkurentnost možemo tumačiti i analizirati kroz skup institucionalnih potpora, politika i čimbenika koji određuju razinu produktivnosti i atraktivnosti promatrane zemlje. Konkurentnije gospodarstvo je ono za koje je vjerojatno da će s vremenom rasti brže i održivo, pri čemu održivost postaje ključan atribut nacionalnog razvoja - kaže dr. sc. Ernest Vlačić, sveučilišni i veleučilišni profesor, osnivač i direktor razvojno-istraživačke organizacije NOVAMINA i predsjednik Tematskog inovacijskog vijeća za energiju i održivi okoliš.

Koji su još čimbenici koja valja uzimati u obzir kad se raspravlja o konkurentnosti...?

- Osim IMD-ova indeksa, postoji čitav niz drugih ljestvica globalne konkurentnosti nacija, čak je i M. E. Porter u osamdesetima prošlog stoljeća osmislio relativno statički model analize i razvoja nacionalne konkurentnosti preko svog Dijamanta. Ipak, ovaj je IMD-ov indeks najsvježiji i za RH bilježi značajan skok od čak 13 mjesta (s 59. mjesta na 46.), i to u četiri promatrane kategorije; ekonomija zemlje (bolje za 18 mjesta!), infrastruktura (5), učinkovitost vlade (9) i poslovna efikasnost (15).

Mnogi pokazatelji temeljeni na anketama koje se provode u okviru ovog rejtinga projiciraju pozitivan trend u primjeni poslovnih praksi rezultirajući općim porastom poslovnog povjerenja u RH. Analitičari IMD-a vjeruju da iza toga može stajati skoro pristupanje RH eurozoni početkom 2023. godine. Trebamo li biti zbog toga euforični, nisam uvjeren, jer su neke susjedne zemlje Slovenija (38), Mađarska (39), kao i Estonija (22), primjerice, na ljestvici ispred nas, a role modeli Danska (1), Švicarska (2), Švedska (4) i druge nalaze se na samom vrhu.

Pa ipak, čemu se može zahvaliti za tako značajan skok?

- Rekao bih prije svega da se radi o doprinosu tzv. soft data, odnosno pokazateljima iz anketa koje se provode od strane IMD-a u kojima su anketirani iskazali relativno subjektivan pozitivan odnos i povjerenje prema svim ocijenjenim kategorijama. No, ipak, i dalje bilježimo niske vrijednosti u segmentima poput međunarodnog investiranja, poslovnih praksi i menadžmenta, tržišta rada, kulture i vrijednostima u poslovanju i poslovne infrastrukture. Sve su to kategorije za koje svi dobro znamo da su nam kritične i predstavljaju barijere daljnjem nacionalnom razvoju, pri čemu također treba dodati integralni tehnološki, znanstveni i akademski nacionalni segment koji nije ostvario respektabilno visoke rezultate na ljestvici, već se nalazi na razini sveukupne nacionalne konkurentnosti. Bilo kako bilo, Hrvatska može biti i te kako zadovoljna ovim napretkom na ljestvici po ovoj vrlo vizibilnoj metodologiji, što je ujedno važno zbog stjecanja povjerenja investitora koji su voljni i imaju namjeru investirati u RH, pogotovo u uvjetima reformatiranja i stvaranja novog svijetskog poretka.

Kad se govori o konkurentnosti, koliko taj segment možemo povezati s faktorom kreativnosti...?

- Konkurentnost i kreativnost imaju mnogo dodirnih točaka, pri čemu izražena kreativnost de facto jača konkurentnost prevalentno kada se ta kreativnost transformira i pretače u inovativnost, odnosno u inovativno tržišno djelovanje. Ne samo da onda takva kreativnost djeluje kao katalizator konkurentnosti, već je dobro poznato iz svih teorija konkurentnosti da je inovativnost majka svake konkurentnosti, bilo to naše osobne, organizacijske, nacionalne ili čak globalne.

Za kritičare metodologije IMD-ova indeksa vrijedi naglasiti i European Innovation Scoreboard indeks za 2021. godinu, koji nakon dugo vremena također bilježi značajan skok inovativnog potencijala RH, i to za čak četiri mjesta. To također predstavlja velik uspjeh u cilju razvoja inovacijskog tehnološkog potencijala i nacionalnog ekosustava općenito. Takvim uspjehom kucamo na vrata umjerenim EU zemljama inovatorima, a to možemo zahvaliti prvenstveno intenziviranju financiranja inovativnih projekata kako u gospodarstvu tako i znanosti. S druge strane, takvom je povijesnom skoku pridonio impresivan nagli razvoj naših visokotehnoloških poduzeća, kao što su Rimac, Infobip i mnogi drugi.

Koliko je u nas razvijena konkurentnost upravljanja, menadžmenta, leadershipa...?

- Kad je konkurentnost leadershipa, menadžmenta, ali i generalno upravljanja u Hrvatskoj u pitanju, osobno smatram da je stanje relativno zadovoljavajuće. Osim što postižu uspjehe na domaćoj sceni, naši se menadžeri vrlo brzo etabliraju i kao takvi cijenjeni uspješno vode korporacije i/ili organizacije izvan Hrvatske. Stoga smatram da nije problem u samom menadžmentu, odnosno kognitivno socijalnoj ili edukativnoj komponenti naših menadžera, već u nedostatku prilika i mogućnosti da se u prikladnim poticajnim ambijentima oni mogu razvijati. To često ipak nije slučaj s Hrvatskom, jer se radi o malom otvorenom tržištu u kojemu korporacije imaju tek svoje filijale u kojima se ne razvijaju globalna tržišta, proizvodi, usluge ili poslovni modeli, gdje onda stvaramo šampione. Veći problem predstavlja trenutno funkcionalan i etabliran sustav vrijednosti, etike i kulture u poslovanju, na kojemu treba kontinuirano raditi, i kod kojeg se ipak vide, doduše inkrementalni, pomaci nabolje.



Stvaranje uvjeta za što učinkovitiju konkurentnost jedan je od prioriteta i aktualne vlade. Što činiti da bi se taj proces još više ubrzao...?

- Ubrzana transformacija gospodarskog ekosustava, u cilju unaprjeđivanja njegove konkurentnosti, a samim time automatski i konkurentnosti poduzeća, odnosno organizacija koje u njemu djeluju, ovisi u dobroj mjeri o Vladi i Vladinim mjerama i politikama. No kako se ne bi krivo interpretiralo, za trenutno gospodarsko stanje ili trenutnu razinu konkurentnosti odgovornost ne leži isključivo i jedino u samoj Vladi, već ona leži i u trenutno funkcionalno gospodarskom ekosustavu, koji nažalost zbog relativne nerazvijenosti i poviješću uvjetovanom nižom razinom konkurentnosti nije u stanju promptno reagirati na poticaje i mogućnosti izvana, posebno u segmentu apsorpcije i/ili generiranja prilika, odnosno razvoja inovativnog proizvoda ili usluge. Stoga, to često naglašavam i apeliram, Vlada ne samo da može nego i mora djelovati, i to brzo! Prvenstveno tu mislim na nekoliko kategorija i smjerova koji se uz odgovarajuću političku volju i agilnost Vlade mogu značajno poboljšati, a to su aktivnosti koje vode prema učinkovitoj administrativnoj i zakonodavnoj potpori u cilju razvoja konkurentnosti. Zatim, kao sine qua non uvjet, potrebno je legislativno transformirati nacionalno tržište rada i talenata kako bismo ga učinili atraktivnim, dinamičnim, fleksibilnim i agilnim. Nužno je iskoristiti EU fondove koji nam se stavljaju na raspolaganje kako bismo između ostalog RH učinili privlačnijom za nearshoring, odnosno reindustrijalizaciju s tehnologijama visoke dodane vrijednosti. Takvo nešto onda omogućuje proliferaciju i razvoj domaćih pametnih industrija, kao i ubrzanu digitalnu i zelenu transformaciju te, na kraju, i toliko željenu socijalnu transformaciju.

Još bih kazao i kako energetski sektor postaje dobra prilika na kojoj treba graditi jedan od segmenata nacionalne konkurentnosti. Kako u proizvodnji i distribuciji energije, posebno električne, kroz obnovljive izvore i inovativna rješenja na postojećim tehnologijama (reverzibilne elektrane), tako i u ponudi inovativnih rješenja za pametne (misleće) i zelene inovativne energetske i okolišne tehnologije. Također su cirkularna i "plava" ekonomija, u kojima postoje izražene mogućnosti, područja na kojima RH kao "poligon" ima što ponuditi i razvijane tehnologije i/ili poslovne modele primijeniti.



Hoće li i u kojoj mjeri na konkurentnost utjecati, napose u pozitivnom smislu, ulazak RH u eurozonu i Schenghen? Hoće li pritom problem predstavljati sadašnja eskalacija inflacije, primjerice...?

- Ulazak RH u Schengen zasigurno će pomoći hrvatskoj konkurentnosti, slično kao i ulazak u monetarnu eurozonu. No tu se radi prije o inkrementalnom uzdizanju određenih kategorija nacionalne konkurentnosti prije nego što se radi o kvalitativnim skokovima. Brzi protok ljudi, roba i dobara, kao i jedinstveno monetarno tržište, zasigurno će per se pomoći da se u nekim segmentima razvije nacionalna konkurentnost, no potrebno je paralelno i sustavno raditi i na svim drugim segmentima.

Osobno smatram i zagovaram da je jedan od temeljnih elemenata ili kriterija jačanja konkurentnosti, kako nacionalne tako i EU kontinentalne, ubrzana difuzija zajedničkog jezika kojim će se poduzetnik iz Hrvatske bez muke moći poslovno dogovarati s kolegom iz Finske i/ili Portugala. Tek će onda zajedničko tržište ostvariti pravi smisao te riječi, pa i na tome između ostalog treba ubrzano raditi.

Inflacija, nedavna pandemija i prijetnja novom, cijene energenata, lom lanaca vrijednosti, implikacije izazvane ukrajinskim ratom jednako pogađaju sve države u okruženju i globalno. Neke više, neke manje, sve u ovisnosti konfiguracije, snage, otpornosti i agilnosti njihovih gospodarskih ekosustava. I u takvim trenutcima, kao što je i bila pandemija, zazivao sam agilne političko-ekonomske reakcije kojima bi RH iskoristila sve češće on-demand krize i mogla sebe bolje pozicionirati. Isto vrijedi i u sadašnjim okolnostima, kad RH također ima mogućnosti da se gospodarski osnaži reindustrijalizacijom, odnosno nearshoringom s jedne strane, a s druge strane da učini sve kako bi svoje bogomdane resurse iskoristila za dodatni rast vlastite konkurentnosti.

Zaključno bih naglasio da konkurentnost danas mora sadržavati i snažnu komponentu održivosti, i to na svim razinama. S tim u vezi, ne bi me začudilo da se u skoroj budućnosti konkurentnost i održivost izjednače u važnosti. Jer ipak, nešto svojoj djeci moramo ostaviti kao nasljeđe, a to je planet na kojemu živimo! (D.J.)