Vodeći se širim društvenom kontekstom, uzimajući u obzir i povijesne reference, što za nju kao lingvisticu i komunikologinju znači i jest laž, laganje... pitali smo doc. dr. sc. Nikolinu Borčić, profesoricu na Sveučilištu VERN‘ u Zagrebu.

- Stih starozavjetne pjesme (116,11) kaže omnis homo mendax. To znači da je svaki čovjek potencijalan lažac, jednako kao što je sposoban misliti, govoriti, smijati se, tako je sposoban i lagati. Ljudi najčešće lažu s pomoću jezika, govore licemjerno, govore neistinu. Jezik dakle skriva i pokazuje ljudske navike, i dobre i loše. Kako sam doktorirala i lingvistiku i komunikologiju, laž mi je zanimljiva iz obje perspektive. Iz perspektive lingvistike, laž je za mene svjestan odabir riječi i/ili figura riječi kojima osoba skriva svoje misli i namjere, manipulira podatcima, odabire strukture na jezičnoj ili simboličnoj razini kako bi kreirala tekst koji je svjesna i namjerna prijevara (tekst ovdje ne znači pisani tekst, nego bilo koji komunikacijski izričaj). Iz perspektive komunikologije, laž smatram oruđem kojim osoba kreira imidž te ostvaruje određene namjere u komunikacijskoj situaciji. Te namjere mogu varirati od zadiviti nekoga ili šarmirati do prevariti nekoga i ostvariti materijalnu korist na "leđima sugovornika".

U širem komunikacijskom kontekstu, bez obzira na to kako se tumači laganje, važnost i uloga laži, može li se govoriti i o nekim olakotnim okolnostima u tom smislu? Malo laži u životu ne škodi, reći će cinici, a Maksim Gorki naglasio je kako "pristojnost zahtijeva da ljudi lažu"...

- Odgovorit ću na ovo pitanje na primjeru jedne aktualne serije, koja odlično prikazuje moć i nemoć laganja u našem vremenu. Radi se o seriji Inventing Anna, dostupna je na Netflixu, a napravljena je prema istintoj priči o Anni Delvey (rođ. Sorokin), sama Anna prodala je Netflixu prava na priču. Anna je djevojka koja u 20-im godinama stiže u New York i tamo lažima stvara svoj novi imidž kako bi postala "netko i nešto" u New Yorku. Nakon niza uspješnog laganja njezina je priča na kraju ipak završila na sudu, zahvaljujući upornim novinarima koji su nanjušili priču. No neću ovdje otkrivati detalje priče, već ću samo citirati riječi njezina odvjetnika kojima počinje njegova obrana Anne. Iako citiram riječi iz serije, i u realnom je životu odvjetnik "prave" Anne Delvey/Sorokin tako počeo obranu. Znači, početak obrane snimljen je prema identičnom stvarnom tekstu: "11.10.1994. Frank Sinatra otvorio je Paramount Theater na Times Squareu. Žene su padale u nesvijest čim bi vidjele te stare plave oči. Doslovno. Za javnost je to bio Sinatrin utjecaj, ali u stvarnosti bilo je strateški osmišljeno od strane njegovih agenata. Ženama su plaćali da padaju u nesvijest. Da šalju poljupce i bacaju odjeću na pozornicu. Kola hitne pomoći i sestre namjerno su stajali ispred kina. Samo zato što, ako uspije ovdje, uspjet će svugdje" (Inventing Anna, Netflix, 2022., 9. epizoda).

Nije li to vrhunski primjer koji razotkriva kako se konstruira slika za javnost!? I to nije tako u filmu, nego ljudi uistinu imaju sklonost lagati na način kako predstavljaju sebe ili neke teme. I to je tako. Taj isti odvjetnik (i u seriji i na stvarnom suđenju) kaže, između ostalog, i sljedeće: "Anna je došla u New York kao i neki od vas. Sretna, puna energije i uzbuđena zbog mogućnosti. Samo 25 godina. Bez bogatih roditelja. Bez veza. Bez otmjene škole. Anna nije mogla čekati prilike. Morala ih je stvoriti. Svi znamo kako je to. U svima nama ima malo Anne. Svi malo lažu. Možda u životopisu, tijekom prezentacije ili na društvenim mrežama. Svijet se promijenio zbog mreža. Svatko od nas je postao brend. Slika koju pokazujemo svijetu. Laž. Ono što je bilo istinito za Annu, bilo je istinito za Sinatru. Nekad moraš lagati da bi uspio."

I to je u konačnici jedina istina - svi ljudi lažu, manje ili više. Ono što je pritom važno jest namjera, dakle zašto netko laže i koju korist time želi ostvariti te sama tema laži. A u idealizirane mitove o sebi, kojima se neki vole predstavljati, poput onog o tome kako osoba nikada ne laže, ne vjerujem ni najmanje. Upravo suprotno, te idealizirane slike sebe meni su samo znak za uzbunu.

Što se tiče političke retorike i komunikacije, često slušamo da je "politika umjetnost mogućeg". No Jonathan Swift u svom glasovitom eseju "Umjetnosti političkog laganja" proširuje tezu. Može li politika uopće bez laži u komunikaciji prema javnosti biti apsolutno moralna kategorija? "Govori samo o onome što ti je jasno, inače šuti", kazao je Lav Tolstoj, čega se predsjednik Milanović, ali i neki drugi političari, baš i ne drže...

- Laž kao način prikrivanja misli i namjera ključno je oruđe u političkoj komunikaciji. Govoreći o laganju i politici, možemo govoriti i o mudrosti i o beskrupuloznosti. Ovisi o situaciji, temi i osobi. Bojim se da rezultati političara i stanje nacije jasno pokazuju da je kod nas malo mudrih političara, više dominiraju oni drugi.

Što se tiče Tolstojeve izreke, usudila bih se reći da je većini političara kod nas potpuno jasno kako tražiti i pronaći krivca u drugima za svoje nesposobnosti. Stoga - da, oni stvarno govore o onom što im je jasno (bave se drugima), a šute o onom što ne znaju (konkretna rješenja za hrpe izazova koje kao društvo imamo).

Vaš završni komentar, glede laži i laganja, zapravo vremena u kakvom živimo i društvenoj i medijskoj stvarnosti u kojoj egzistiramo...?

- Rekla bih da se ponuda uvijek kreira prema potražnji i da ono što je dostupno na razini medijskih informacija, neovisno o žanru, zrcali potrebe i želje nas danas. Kada bismo stvarno željeli istinu i poštenje, to bismo gledali oko sebe. No danas je sve u performansu... (D.J.)