OSjećam, iskreno, da ste si zadali baš golem zadatak - od mene takve obične napraviti osobu vrijednu novinske priče, kaže mi Osječanka Gabriela Poslon, ponavljajući pri našem prvom susretu uživo ono što mi je govorila dok je s nevjericom slušala moje argumente kojima sam ju nagovarala na intervju. Nema tu hinjene skromnosti, Gabriela je, jednostavno, od te vrste ljudi, samozatajnih heroja svakodnevice koji će uvijek za sebe reći: "Nisam ja ništa posebno, koliko je drugih boljih od mene." No kad pročitate njezinu životnu priču, složit ćete se da je ona morala biti ispričana.



Kažem joj kad smo si pružile ruku: "Gabriela, pa Vi ste sve što ja nisam!" Smije se grleno, sva vitka, visoka i mišićava, na tu moju konstataciju, uvjeravam ju da ću joj to dokazati kroz razgovor. Pijemo kavu u dvorištu privremenog Doma za učenice Ugostiteljske i turističke škole u Osijeku, gdje Gabriela Poslon, prof. biologije i kemije, radi kao odgojiteljica-savjetnica. Dvorište u kojemu me je ugostila u bablje ljeto (da, ovaj sam razgovor sebično čuvala za Dan grada Osijeka, nap. a.) bilo je zapušteno odlagalište krame, zaraslo u korov, s čupavim grmljem i krošnjama. No ljudi poput Gabriele znaju prepoznati ljepotu i ondje gdje ju drugi ne bi vidjeli ni povećalima. Potaknula je učenice, najviše je sama povukla, i sad svi uživaju na zraku. Piju čaj i čitaju na klupama od paleta, uzgajaju cvijeće, slušaju ptice, mačka pridošlica mota im se oko nogu... Idila, kako kaže. Uklapa se to u njezino zagovaranje održivog razvoja, poziva sve da ne budu prerastrošni, da ne gomilaju stvari, da čuvaju planet od onečišćenja. S učenicama iz Doma svakodnevno razgovara o tome i zajedno s njima sudjeluje u akcijama ozelenjivanja grada. Djeci iz učeničkog doma iznimno je privržena, pa joj je drago kada joj se jave i nakon što završe školu, osnuju obitelj, postanu roditelji... Posao odgojitelja nije za svakoga, kaže, no sebe smatra sretnicom što je baš to - odgojiteljica. Djeca, ističe, jako vole živjeti u Domu, što je mnogima čudno zato što misle samo na skučeni prostor s malo privatnosti. Stanari doma, međutim, sve dijele, vole se i poštuju, pozitivni su i otvoreni, funkcioniraju kao složna obitelj. "Srce mi je kao kuća kad čujem kako su učenici iz neke sobe ostali čvrsto povezani, da idu jedni drugima u svatove, kumovi su", majčinski ih hvali Gabriela nakon 19 godina rada u učeničkom domu.



"Vidjela sam da ste pobijedili na Sunset Runu u svojoj kategoriji", otvaram razgovor o sportu, jer zbog njega mi je ova neobična žena i zapela za oko. "Počela sam trčati u 42. godini, željela sam provjeriti kako stojim u odnosu prema drugima. No već sam te godine stalno pobjeđivala na Ligi. Počela sam potom trčati polumaratone i u pet sam godina istrčala njih 63, da bih dosad dogurala do osamdesetak. Bilo bi ih i više da nisam imala problema s leđima. Ne trčim redovito, za hladnih mjeseci čak uopće, ali meni je kod trčanja ionako sve u glavi. Na nekim se fotografijama vidi da sam izvukla utrku iz petnih žila", kaže kroz smijeh Gabriela. Tvrdi, kao mlada nikada nije bila sportašica, iako, bavila se padobranstvom. "Rekla bih, samo sam se uvijek brzo kretala, i danas od točke A do točke B najradije dolazim na vlastiti pogon. Auto vozim rijetko, radije sam na biciklu. Kad kasnim na posao, otrčim rutu od Orahovičke do Čevapovićeve", opisuje svoje sadašnje sportske navike.

Pedesetogodišnja je Gabriela i zimska kupačica. Spominjem kako sam se prvi put raspitala o njoj vidjevši ju na jednoj od fotografija ekipe koja se u Dravi kupala za Novu godinu. "Od svoje se desete godine svakodnevno tuširam u hladnoj vodi, čak i kad sam bila bolesna. Što se tiče zimskog kupanja, rekla bih to ovako: Kad ti život nešto ponudi, šteta je reći NE. Život se ne događa dva puta, zato ga koristim maksimalno. Meni je važna životna radost, prepuštanju životu bez ostatka, volim kad mi je motor na najjače. Ljenčarim samo na godišnjem", kaže. Pitam ju kako ljenčari na godišnjem kada sam na Facebooku vidjela da je planinarila. "Pa to ne računam pod napor", odgovara mi i podučava kako pobijediti ono "ne da mi se". "Kad obrišeš ne da mi se i poslije ću, otvaraju se sva vrata", govori iz iskustva.Gabriela je otvorila mnoga vrata, nije zatomljivala svoju svestranost. Vjeruje da čovjek, što ima manje vremena, više raste, buja, koristi više svojih kapaciteta. Tvrdi, vrijeme te gazi kada si u zoni komfora, kada ti se dani monotono ponavljaju. "Obavim kućanske poslove, skuham ručak, krenem na posao, ponesem peraje u ruksaku, spustim se do Drave, otplivam, dođem na posao, istuširam se začas i onda odradim smjenu... evo jednog mog dana", kaže kroz smijeh. Oduvijek je takva, osam je godina tražila posao nakon što je stekla diplomu, radila je svašta, u jednom trenutku čak četiri posla. Odrađivala je zamjene, putovala po stotinjak kilometara u neku školu uz dvoje male djece kod kuće, da bi ju sudbina na kraju dovela u učenički dom, gdje i danas radi.

"U mojoj obitelji lijenost nije bila opcija. Odrasla sam uz dva starija brata i mlađu sestru. Trudila sam se biti poput braće, oni su mi bili idoli. Mama je bila tolerantna i blaga, tata strog i radoholičar, mi nismo nikad sjedili. Opcija da ne završiš fakultet nije dolazila u obzir", kaže majka dvojice sinova, u dobi od 24 i 25 godina. Jedan je s uspjehom završio KIF u Zagrebu, drugi je, kaže, inovator i kreativac. Razvela se nakon 13 godina braka i živi sa sinovima koje obožava. "Volim i kućanske poslove, a nisu mi strani ni oni majstorski. Gurman sam i obožavam kuhati, ali u mojim loncima nema puno hrane po nekim strogim receptima. Ponosna sam što sam sama kupila kuću u kojoj živimo", kaže.



Obiteljski je dom njezina sigurna luka iz koje kreće u iznimno ispunjenu svakodnevicu. Opisuje jedan svoj dan: "U utorak, primjerice, radim do 16 sati, pa prvo rano ujutro obavim kućanske poslove, odem raditi, a u 17 sati idem na sastanak Kluba liječenih alkoholičara, gdje sam terapeut-volonter. U 20 sati idem na sviranje, a između ponekad stignem kući. Kad ne stignem, to znači da sam u 19 sati otišla na ples, trenutno učim latinoameričke plesove. Na probu orkestra ponesem tenisice pa onda još trčim oko ponoći", neumorna je. Voli glazbu, zato se prihvatila organizacije nastupa glazbenika uz stazu na trasi Ferivi polumaratona. Ove ih je godine okupila tristotinjak. Svirala je do Domovinskog rata tamburicu u "Paji Kolariću", no imala je stanku 20 godina. Sretna je što posljednjih sedam godina nekadašnji orkestar ponovno svira zajedno. Na godišnji putuje sama, nikada ne rezervira smještaj i ne određuje strogo destinacije. Negdje ju odvede priroda, negdje ljudi, negdje želja ili osjećaj. "Počinjem uživati već u autobusu. To je moja životna filozofija - ne uživam u cilju, nego cijelim putem do njega. Na veliko pitanje zašto nisam potonula i kad sam bila na dnu, imam samo jedan odgovor: Taj osjećaj obveze prema životu, prema ljudima i prema budućnosti; ta sila da živimo punim plućima dok smo tu, uvijek me izdigne na površinu i nastavljam se radovati, osmjehivati. U našem Osijeku to nije teško."