Odgovornost je uračunljivost. Nekome se može pripisati odgovornost za nešto. To možemo misliti u pravnom i moralnom smislu. Čovjek je biće u svijetu i u odnosu s drugim ljudima. On razumije svijet na neki način i stoji u nekim specifičnim odnosima s drugima. Uz to, sposoban je birati u svom praktičnom djelovanju. Odgovoran je netko tko ima neko znanje o svijetu, sebi i drugima. Bez znanja nema odgovornosti. No znanje u većine ljudi nije ni potpuno odsutno ni posve cjelovito. Uglavnom je djelomično. Naša odgovornost povezuje se s našim znanjem - kaže dr. fra Ante Vučković, svećenik Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, koji predaje filozofiju na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, te dodaje:

- Postoje stvari za koje se pretpostavlja da bi morale biti poznate. Nedostatak znanja može uvelike smanjiti odgovornost. No postoji i odgovornost za neznanje, tj. nekada očekujemo da netko jednostavno mora znati nešto i da je, ako to ne zna, odgovoran za svoje neznanje. Uz to, možemo misliti na moralnu ili legalnu obvezu da nešto učinim ili izbjegnem učiniti. To spada u moju odgovornost. Nadalje, odgovoran je netko tko može birati. Ako je netko pod prisilom ili prijetnjom i ako mu je oduzeta ili smanjena sloboda te ne može birati, ne možemo govoriti o odgovornosti. Dakle, za odgovornost je potrebno biti slobodan, imati potrebno znanje i imati moralni i pravni obzor unutar kojega se odvija ljudski život.

Kad govorimo o osobnoj odgovornosti u kršćanskom smislu, što je u tom kontekstu važno istaknuti...?

- Odgovornost u kršćanstvu ima dodatnu dimenziju odnosa s Bogom. Ne, dakle, da smo samo u svijetu i u odnosu s drugim ljudima nego stojimo i u odnosu prema Bogu. U konačnici naša odgovornost, bez obzira na to na što se ona odnosila, uvijek je i odgovornost pred Bogom. Ona je, na neki način, pojačana jer se tiče tog najvažnijeg odnosa i jer će utjecati na moju vječnu sudbinu. Drugo važno obilježje odgovornosti je da se ona proteže i na druge. Kao vjernik sam odgovoran za svoga bližnjega. Prvenstveno se misli na to da je u našoj ruci često mogućnost da drugima olakšamo život.

Što se tiče koronakrize, pojavile su se dvije velike ideje odgovornosti. Jedna je vidljiva u promidžbi cijepljenja. Misli na druge! Cijepi se! Time je cijepljenje stavljeno u odgovornost za druge. Onaj tko stoji iza toga slogana izbjegao je suvremeni postmoderni ton skrbi za samoga sebe i u prvi plan stavio kršćansku ideju brige za druge, koja prethodni brizi za samoga sebe i nadilazi je. Slogan kaže: cijepi se, ako baš nećeš zbog sebe, a onda zbog drugih. Ne budi egoističan, nego altruističan! Ne misli samo na sebe! Misli na druge! Cijepi se! Tako je, uostalom, mislio i papa Franjo kada je cijepljenje stavio u okvir čina ljubavi. Dakle, odgovornost za druge.

No ne možemo ne vidjeti da postoji i druga ideja odgovornosti, koja se opire cijepljenju. Ona iza promidžbe cijepljenja nazire oduzimanje slobode i sluti da se iza slogana o odgovornosti za druge zapravo krije dokidanje slobode, a s njom i odgovornosti. Njoj se ne sviđa altruizam iz reklame. Ti na toj strani radije bi da je cijepljenje odgovornost svakoga pojedinca i da društvo poštuje odluku kakva god ona bila. U toj se ideji nalazi otpor političkoj skrbi za zdravlje pojedinca pa slute obmanu u jednostrano mišljenoj odgovornosti. Oni bi radije sačuvali prava pojedinaca da nose odgovornost za svoj život, svoje tijelo i da o tome donose samostalno odluke. Moj život, moje tijelo, moja odgovornost! U nukanju na cijepljenje osjećaju pritisak, a on se s vremenom i novim odlukama sve više povećava. Prostor slobode pojedinca sve se više suzuje i pritisak ide prema tome kako bi se, ako ne baš svi, najveća moguća većina cijepila. Naši trenutni prijepori se sudaraju u cijepljenju kao materijalnom pokazivanju odgovornosti i odbijanju cijepljenja kao borbi za slobodu koja je pretpostavka odgovornosti. Prvi kažu: Budi odgovoran! Cijepi se! Tako ćemo biti slobodni! Drugi kažu: Ostavite moju slobodu meni i mojoj odgovornosti. Ako mi to ukradete, ukrali ste mi i slobodu i odgovornost. Naravno, iza tog prijepora oko odgovornosti stoje krupna pitanja o virusu, prenošenju zaraze, učinkovitosti cjepiva, političkim namjerama s COVID potvrdama, kao i sve već postojeće podjele.

Kakvo je stanje s osobnom odgovornosti u Hrvatskoj, koliko su Hrvati odgovorni prema sebi i drugima?

- Teško mi je procijeniti stanje odgovornosti u Hrvatskoj. Svakako, odgovornost prema zajedničkom dobru ne čini se previsokom. Tu pripadaju sve moguće malverzacije zajedničkim dobrom, neodgovornosti nositelja dužnosti, vrlo niska razina odgovornosti prema okolišu, neodgovornost prema vlastitome zdravlju i slično. Tomu nasuprot stoji velika spremnost pomoći ugroženima, stradalima, bolesnima… Svjedoci smo kako je odgovornost običnih ljudi za zajedničko dobro, kao što su more, obala, planine, rijeke i slično, često veća i osjetljivija od onih koji su na sebe preuzeli političku odgovornost. I istodobno posvuda susrećemo vrlo nisku ili posve nepostojeću odgovornost upravo za zajednička dobra. Za odgovornost je potreban odgoj i suradnja svih. Dugo smo živjeli u sustavima koji su iz odgovornosti za zajedničko dobro isključivali najveći dio ljudi i odgovornost prenosili samo na partiju, stranku, odgovorne službe i slično. Još moramo učiti kako to promijeniti i kako generacije koje dolaze odgajati za odgovornost.

Stoji li teza da je za svako društvo loše kad se javnost privikne na neodgovorno ponašanje pojedinaca, grupa, političara...?

- To je točno. No meni se iz upravo rečenoga čini da se javnost nije priviknula na neodgovorno ponašanje, nego se još nije dovoljno probudila za odgovornost. Oni kojima je u interesu da se i ne dogodi probuđivanje, sve će učiniti da tako ostane. Stoga je najvažniji zadatak probuđivati sebe i probuđivati druge na odgovornost za zajedničko dobro. Ne učinimo li to sami, probudit će nas katastrofe i nevolje koje s njima dolaze. (D.J.)