SLATINA - Proslavu stotog rođendana bake Jagode Pandur organizirali su njezini udomitelji Renata i Željko Jauk i njihov sin Vjekoslav, uz pomoć bakine obitelji, a najviše dvojice unuka, Josipa i Denisa Vukelića, koji žive u Lovranu i u Opatiji. Prije četiri godine preminula je njihova tada 78-godišnja majka Ana, kćerka bake Jagode, pa su oni najbliža bakina rodbina.

Skromna stogodišnja baka htjela je da se o njezinu rođendanu okupi rodbina, da je vidi, bez velikog slavlja i bez darova. Ali stoti rođendan ne slavi mnogo ljudi i nije svakodnevni događaj, pa ni bakin nije mogao proći sasvim neopaženo. Baka je rođena kao Jagoda Hosi, 14. listopada, u Novakima, u današnjoj Općini Sopje, a udala se za godinu dana starijeg Matu Pandura u Gornje Kusonje, u današnjoj Općini Voćin, koji je preminuo 2007. godine. S njim je imala kćerku Anu, koju je rodila s 18 godina, uoči 2. svjetskog rata.

– Bilo je teško, morali smo i bježati od kuće, a kad smo se vratili, bila je pustoš i sve smo morali iznova nabavljati. Sada mi je jako lijepo kada se sjetim u kakvim sam danima živjela, kako sam živjela i što sam sve propatila, i sama se čudim što sam to dočekala, tolike godine doživjela s ovim slabim tijelom, a toliko mnogo sam radila sve muške poslove. Na muža se nisam mogla osloniti, pa sam i kopala i orala s mojim kobilama, i kosila, i vozila sijeno, stoke smo imali mnogo, svinje sam hranila, brinula se o konjima, radila u polju, grah brala…

Vitalna starica završila je četiri razreda pučke škole, sjeća se da je bila dobra učenica i sve je znala. Kaže da je voljela čitati i pisati, još i sada čita novine i bez naočala pročita svaki Slatinski petak. Još uvijek se sjeća pjesmica koje je učila u djetinjstvu, pa nam je jednu i recitirala: “Oj čitanko, čitančice, knjigo moja mala, za sve ono što me učiš neka ti je hvala. Ti si meni prije bila stvarca čudnovata, a sad znadem da si vrednija od zlata, jer je zlato mrtvo i nijemo, pa i ne miriše, a po tvojim listovima Božja duša diše”.

I udomiteljica Renata kaže da je baka jako skromna. “Neki dan mi je rekla neka joj ne kupujemo cvijeće kad umre, neka joj samo zapalimo svijeću. Često se moli, još i krunicu zna. Kad je počela heklati veliki stolnjak prije dvije godine rekla je: ‘Valjda će dragi Bog pričekati da ja završim taj stolnjak’. Ona bi i sad heklala, ali ne možemo naći konac kakav njoj treba”.

– Sve sam radila, i o životinjama se brinula do svoje 84. godine kad sam slomila ruku - priča baka, koja inače nikad nije bila bolesna i nikad nije uzimala lijekove.

Kad je nesretno slomila ruku nije mogla biti sama, a nije htjela otići u Lovran svojoj kćeri Ani, pa je kćerka došla i živjela s njom do prije četiri godine, kad je preminula. Baka je kraće vrijeme bila sama, ali onda je ipak pristala doći u Slatinu, u udomiteljsku obitelj Renate Jauk, unuke jednoga od dvojice njezine braće.