Koliko su pandemija i svi problemi koje je ona donijela sa sobom, utjecali na percepciju sadašnje stvarnosti u odnosu na onu koja je bila prije pandemije? Drugim riječima, je li i koliko percepcija stvarnosti u kontekstu nametnutog tzv. novog normalnog, zapravo nova društvena paradigma, pitali smo dr. sc. Željka Pavića, izvan. prof. na Katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku?

- U ovom je trenutku teško procijeniti koliko će nove okolnosti dugoročno utjecati na društvene norme i vrijednosti, odnosno, hoće li revolucionarno promijeniti našu percepciju stvarnosti. Suočeni s nečim novim možda smo skloni i pretjerivati u tom pogledu i izvlačiti zaključke koje nije moguće argumentirati. U svakom slučaju, promjene će ovisiti o tome koliko dugo će sadašnje okolnosti potrajati, odnosno, hoće li se cijepljenjem i drugim mjerama pandemija staviti pod kontrolu, ili čak posve zaustaviti. Ako to ne bude slučaj, primjerice ako se budu pojavljivali novi sojevi virusa koji će zahtijevati stalno nova cjepiva, moguće je da će sveobuhvatnije epidemiološke mjere doista postati dugoročnija nova stvarnost. No nisam siguran da će se okolnosti na isti način reflektirati i na druge društvene procese, odnosno, čini mi se da će utjecaj biti relativno periferan.

Primjerice, obvezno nošenje maski u javnim prostorima mnogima smeta, jer je u pitanju društvena prisila, odnosno norma koja se mora poštovati, no u tome je zbilja teško vidjeti neke dubinske promjene, neku promjenu dinamike odnosa između državne moći i pojedinca. U razvijenim demokratskim društvima teško je, koristeći se izlikom pandemije, nametnuti nova ograničenja kojima bi se narušila neka važna građanska i ljudska prava. Normalizacijom zdravstvene situacije doći će do normalizacije i u drugim područjima društvenog života. Naravno da je moguće da ponovno pogoršavanje zdravstvene situacije opet ograniči naše svakodnevne društvene interakcije, način rada i života općenito. No to moramo prihvatiti, jer upravo demografski podaci o višku smrtnosti koji svakodnevno pristižu iz raznih zemalja, govore o tome da je trenutačna pandemija ozbiljan javnozdravstveni problem koji na bilo koji način nije izmišljen ili preuveličan.

Zašto ljudi lakše percipiraju loše stvari u društvu od onih dobrih, je li u pitanju neki "urođeni refleks"? U prošlom prilogu za Magazin otprije tri mjeseca rekli ste kako je dio našeg evolucijskog nasljeđa da bolje primjećujemo stvari iz okoline koje nas mogu ugroziti, jer se tako možemo i bolje zaštititi od njih...

- Sigurno da smo više senzibilizirani za lošije stvari iz naše okoline, zbog čega se često i stvara zasićenost i dojam da smo okruženi samo njima. Medijsko izvještavanje, koje je također često fokusirano na negativne stvari, u svakom slučaju igra svoju značajnu ulogu. No i tu treba uzeti u obzir da percepcija i kritika loših stvari stvara pretpostavke za njihovo mijenjanje, u tome je i osnovna prednost demokratskih političkih sustava u odnosu na one koji nisu demokratski. Biti okružen samo dobrim vijestima i idealizmom znači živjeti u totalitarnom društvu u kojemu je stvarnost u potpunosti proizvod političke moći, a što smo mogli vidjeti i doživjeti tijekom 20. stoljeća. Kod nas se često javlja ideja prema kojoj stvari nisu tako crne i prema kojoj se trebamo okrenuti pozitivnim stvarima i pozitivnom načinu razmišljanja. Iako ona ima određenog smisla, mislim da smo ipak prije svega dužni voditi računa o ne baš idealnoj stvarnosti u kojoj živimo i načinima kako ju možemo mijenjati. Dakle, nisam sklon vjerovati da trebamo idealizirati stvari, stvarati moralnu paniku kako bismo nametnuli lažno pozitivno razmišljanje. A nikako ni stalno optuživati medije da nas bombardiraju negativnostima, jer se upravo u tome sastoji njihova važna društvena uloga u jednom društvu koje želi biti demokratsko.

Koliko doba u kojem živimo, digitalni globalno umreženi svijet, zapravo izokreće našu percepciju stvarnosti, ili je postavlja u "virtualni kontekst" u kojem percepcija i stvarnost imaju različita značenja?

- Nema sumnje da živimo u medijatiziranom svijetu u kojem se stvarnost dijelom stvara i u medijima. Svakako je riječ o vrlo teškom pitanju koje se odnosi na to što je uopće stvarnost, možemo li vjerovati u činjenice kao takve, ili se one uvijek stvaraju u nekom komunikacijskom procesu, pa tako i u onima koji se odvijaju u medijima. I u tom smislu na nove digitalne medije možemo gledati i u pozitivnom i u negativnom smislu. Pozitivna je stvar narušavanje monopola "starih" medija koji su mogli proizvoditi stvarnost samom činjenicom da su bili jedini izvori informacija. Stoga i bilo kakav totalitarizam klasičnog tipa danas više nije moguć. S druge strane, digitalizacija medija dovela je do izrazite pluralizacije koja doista može imati negativne posljedice, osobito kada se promotri u kontekstu dugoročne individualizacije, pluralizacije svjetonazora i pada povjerenja u autoritete i društvene institucije. U novom medijskom kaosu informacije koje daju institucionalni izvori jednako su vrijedne kao one koje može fabricirati i proizvesti bilo tko. Možemo to jasno primijetiti i u današnjem pandemijskom kontekstu u kojemu se dnevno pojavljuje mnoštvo informacija, poluinformacija i dezinformacija, a zbog kojih se građani, osobito oni koji nemaju veliku razinu medijske i informacijske pismenosti, često ne snalaze i gube povjerenje u sve što čuju. Iako je određena doza kritičnosti i nepovjerenja u sve autoritete svakako dobra i zdrava, moramo biti svjesni da u neke stvari moramo vjerovati, ne zato što smo se osobno osvjedočili u njihovu točnosti, jer zato jednostavno nismo dovoljno kvalificirani. Ponekad moramo vjerovati u sustav koji proizvodi navedene informacije i jednostavno ih prihvatiti kao činjenice. Najbolji primjer u pandemijskom kontekstu predstavlja sustav znanosti. Doista su samo malobrojni dovoljno kvalificirani da mogu razumjeti rezultate medicinskih istraživanja, ali moramo vjerovati u dubinsku ispravnost sustava koji ima ugrađenu tendenciju da ispravlja samoga sebe. U njemu na istoj temi često rade tisuće ljudi čiji je zadatak međusobno se kritizirati i ispravljati, što u konačnici dovede do konsenzusa.

Ukupno uzevši, gledajući širu sliku društva, u domeni percepcije stvarnosti koliko je istine a koliko laži, uključujući i političku scenu? Dojam je da i danas, napose u digitaliziranom i globalno umreženom svijetu informacija, vrijedi ona zlokobna iz povijesti: Sto puta ponovljena laž postaje istinom! Vaš komentar?

- Imajući u vidu da je danas izuzetno lako plasirati dezinformacije te s obzirom na brzinu i mogućnost eksponencijalnog širenja informacija u digitalnom svijetu, danas se laž i ne mora tako često ponavljati. Dovoljno je da bude dobro upakirana te da odgovara vrijednostima, osobito strahovima i strepnjama ljudi. Ako se postigne ovakva rezonancija, tada će se dezinformacije vrlo brzo širiti same, često i na samo čuđenje i zadovoljstvo onih kojih su ih proizveli. No često čak i nije riječ o smišljenom i namjernom širenju dezinformacija kako bi se postigli neki konkretni materijalni interesi, nego o idejama koje nastanu u bespućima interneta i internetskih društvenih mreža, a čije izvore nije moguće identificirati.

Dobar su primjer mnogobrojne teorije zavjere kojih vjerojatno nikada nije bilo toliko, a u svakom slučaju nikad nisu bile toliko bizarne. Stoga je i potencijal društvene štete koje dezinformacije ili otvorene laži danas mogu izazvati daleko veći nego ranije. (D.J.)