U utrci smo između evolucije svijesti i katastrofe. Društvena i politička previranja, hladni i vrući ratovi, i cyber ratovi i kulturni ratovi - popis društvenih kriza je dug i raste. Sve su krize međusobno povezane i u svom temelju imaju percepciju stvarnosti u kojoj smo mi žrtve koje trebaju superjunaka da ih izbavi od zlikovca - kaže dr. sc. Tena Čačić, doktorica komunikologije, učiteljica glazbene kulture, direktorica i voditeljica obrazovnih programa SiT Libentera.

Kakva je percepcija sadašnje stvarnosti u odnosu prema onoj prije i utječu li društvene mreže na percepciju stvarnosti?

- Aristotel, grčki filozof, napisao je u raspravi 350. pr. Kr. da žene imaju manje zubi od muškaraca. Danas znamo da su to gluposti. No gotovo 2000 godina bila je to prihvaćena mudrost u zapadnom svijetu. Galielo Galilei (1584-1642) osuđen je na kućni zatvor zbog zagovaranja heliocentrizma. Mnogi možda misle da ljudi tada jednostavno nisu bili pametni. No, prije svake osude, zapitajmo se kako će se iduće generacije zabavljati misleći o nama! Čovječanstvo je u prošlosti prošlo kroz mnoge promjene percepcije stvarnosti, koje su se ljudima u to doba činile podjednako zastrašujućima. Činjenica je da je svaka veća promjena turbulentna i popraćena krizom. Kako na kolektivnoj, tako i na osobnoj razini.

Na osobnoj i kolektivnoj razini većina ljudi je u drami, tj. igra sve tri uloge u igri žrtve: žrtvu, spasitelja i zlikovca, a svijet percipira kroz te uloge. To se najbolje vidi na društvenim mrežama - ako proučavate komentare na objavu bilo koje teme, pronaći ćete bar jedan zločesti komentar. Na komentar tog zlikovca "zakačit" će se puno onih koji su se osjećali povrijeđenima (žrtve) ili će htjeti "zaštititi" (spasiti) autora objave. Obično oni koji reagiraju na komentar nisu svjesni da na taj način rade upravo ono što zlikovac želi. Jedino što on želi je nahraniti se njihovim negativnim emocijama.

Naravno, neki su se osvijestili pa ne ulaze u tuđe drame, pa tako ni u kolektivnu. Na njih nemaju utjecaj ni društvene mreže ni mainstream mediji. No, takvi su u manjini.

S obzirom da nas dosta još uvijek spava dubokim snom, percepciju nam uvelike oblikuju društveni i mainstream mediji. To možemo vidjeti po reakcijama, primjerice, na neki članak, izjavu, komentar. Čim postoji reakcija, postoji i drama, nešto što se treba osvijestiti i transformirati. Također, puno ljudi je na društvenim mrežama, pa tako svatko može naći istomišljenike. Aktualno, od onih koji vjeruju da će ih cjepivo spasiti od zlikovca pa sve do onih koji vjeruju da je cjepivo zlikovac.

Kakva je percepcija stvarnosti u kontekstu nametnutog tzv. novog normalnog i što nam to govori o društvenoj paradigmi?

- Ekologija, klima, društvo, čovjek - kao i svi složeni sustavi - podložni su evoluciji ili propasti. To znači da će se ili promijeniti tako da se prilagode novim prilikama ili će umrijeti. Sve je u kretanju, a "novo normalno" je vidljiv pokazatelj svega staroga što će se ili transformirati ili umrijeti, a to je mentalitet žrtve.

Kakva je uloga društvenih mreža u krizi i diktiraju li kakva će nam biti percepcija stvarnosti?

- Društvene mreže su poput ogledala - odražavaju unutarnji svijet pojedinca, pa tako i kolektiva. S obzirom na to da je ljudima lakše iznijeti stavove, misli i osjećaje u komentarima na društvenim mrežama (pogotovo ako se kriju iza lažnih profila) nego uživo, društvene mreže nam mogu poslužiti kao alat za promatranje reakcija ljudi na aktualne događaje.

Reakcije ljudi na prijetnje izazvane krizom se razlikuju. Kod mnogih prevladava strah, bore se za preživljavanje, neki ljutito odbacuju prijetnje kao alarmantne ili lažne vijesti, a treći se smiruju tehnološkim igračkama i bijegom u izmišljene virtualne svjetove. U svakom slučaju, društvene mreže su užarene jer nas povezuju s ljudima koji misle isto kao i mi. Koju god istinu da zastupamo, na društvenim mrežama ćemo naći potvrdu da je to baš tako kao što mi mislimo. Tako se pripadnici "mainstream" struje svim silama trude cenzurirati alternativne stavove, a oni alternativni svim silama dokazati laži, prijevare i zavjeru "mainstreama".

No, koliko god se trudili dokazati ispravnost svojih istina, svi na kraju izvlače deblji kraj - završe dan izmoreni pod stresom jer još uvijek tamo neki zlikovac vreba i treba spasiti sirotu žrtvu: pripadnici "mainstreama" (spasitelji) štite čovječanstvo (žrtvu) od virusa (zlikovca) ili pripadnici alternative (spasitelji) spašavaju žrtve (one koje pripadnici "mainstreama" manipuliraju) od zlikovca (pripadnici "mainstreama" koji iskorištavaju sirotu žrtvu za neku svoju agendu) i tako ukrug.

Uzimajući sve u obzir, kako se promijeniti, prilagoditi, pomoći sebi i drugima...?

- Činjenica je da ignoriranje poziva za promjenom, kako na osobnoj, tako i na kolektivnoj razini, nije dugoročno održivo. Budilica zvoni sve jače i jače i zvonit će sve jače sve dok se ne probudimo ili dok nam bubnjići ne puknu. Nekima su bubnjići već pukli pa imaju strašne glavobolje hitno tražeći odgovore na društvenim mrežama za sve što se događa. Kad traže odgovore iz stanja lude glavobolje, nailaze na luda objašnjenja, bolne traume, strašne nepravde, zlikovce koji žele porobiti svijet, a glava boli sve više i više. Svijet ide k propasti, treba ga spasiti od zlikovaca, cenzure, širitelja lažnih vijesti, zaraze, a i hitno probuditi glupe ovce koje slijepo vjeruju istome.

Žrtve, zbog bespomoćnosti da sebi pomognu, ulaze u ulogu spasitelja kad se susretnu s nekim bespomoćnijim. Nadalje, kad ti bespomoćniji, koje je spasila žrtva u ulozi spasitelja, više ne pružaju poštovanje, divljenje ili zahvalnost svom spasitelju, žrtva u ulozi spasitelja osjeća se povrijeđenom i prelazi u ulogu zlikovca. Zlikovac (žrtva) tada zlostavlja one koje je spasila nabijanjem osjećaja krivnje: "što sam ja sve učinila za tebe, a ti mi tako vraćaš… nezahvalniče… kako možeš biti tako sebičan, učini to, ako ne zbog mene, onda zbog drugih!". Izvrstan je primjer uporabe pasivne agresije, tj. nabijanja osjećaja krivnje, glavnog oružja u igri žrtve, bedž "Misli na druge, cijepi se".

U konačnici, svi igrači kolektivne (i osobne) igre žrtve osjećaju se izigrano, prevareno, jadno i bespomoćno. Hoće li biti kraj našim mukama samo ako oni koji ne misle na druge, napokon, počnu misliti na druge? Hoćemo li biti sretni samo ako se ravnozemljaši i teoretičari zavjere opamete? Hoće li kriza završiti samo ako se ovce probude? Jesmo li spremni "prebrojiti zube" i percipirati stvarnost iz perspektive junaka? (D.J.)