Europska komisija predstavila je ambiciozni plan pod nazivom "EU sljedeće generacije", kojim se predviđa 750 milijardi eura potpore članicama, a izići će i s prijedlogom za alociranje 1100 milijardi eura u okviru višegodišnjeg financijskog okvira.

Što ti iznosi zapravo znače, i odakle novac, pitali smo dr. sc. Ivana Kristeka, prodekana Ekonomskog fakulteta u Osijeku?

- Obnovljeni dugoročni proračun Europske unije ukupno je "težak" 1,85 bilijuna eura, a namijenjen je ponovnom pokretanju i osnaživanju gospodarstva i osiguravanju oporavka zemalja članica. Taj plan možemo podijeliti na dva programa. Prvi program odnosi se na višegodišnji financijski okvir, koji je "težak" približno 1100 milijardi eura, a odnosi se na razdoblje od 2021. do 2027. godine, gdje Republika Hrvatska isto može očekivati približno 11 milijardi eura. U prošlom višegodišnjem financijskom okviru, koji se odnosi na razdoblje od 2014. do 2020. godine na raspolaganju smo imali 10,7 milijardi eura, a od toga smo do sada povukli 3,5 milijardi eura, odnosno 35 %. Ugovoreno imamo 90 % ukupnog iznosa (približno 9 milijardi), te možemo očekivati da ćemo do kraja 2023. godine povući još 5,5 do 6 milijardi eura.

Drugi program, NextGeneration EU, namijenjen je ublažavanju posljedica koje je prouzročila pandemija COVID-19, a Europska je unija za tu namjenu predložila financijsku pomoć od 750 milijardi eura. BDP svih 27 članica Europske unije u 2019. godini bio je 14 bilijuna eura, planirana potpora čini približno 5,4 % BDP-a Europske unije. Plan pomoći sastoji se od 500 milijardi eura nepovratne pomoći svim članicama te 250 milijardi eura koje bi se dodjeljivale članicama u obliku "jeftinih" zajmova. Hrvatskoj je namijenjeno oko 10 milijardi eura, od čega 7 milijardi eura u obliku direktnih transfera, a 3 milijarde eura u obliku "jeftinih" zajmova. Neke članice trenutno se protive tom prijedlogu, no izvjesno je da će se dogovor postići. Nameće se pitanje odakle Europskoj uniji taj novac. Predlaže se zaduživanje na razini Europske unije, a ne na razini zemalja članica, kako je do sada bila praksa. Europska unija ima odličan kreditni rejting, pa će njezino zaduživanje na tržištu kapitala rezultirati niskim troškovima zaduživanja, što će u konačnici rezultirati jeftinim zajmovima članicama, uključujući i Republiku Hrvatsku. Prikupljena sredstva vratit će se iz budućih proračuna Europske unije, ali ne prije 2028. godine i ne nakon 2058. godine. Razjasnili smo kako će Europska unija doći do planiranih dodatnih 750 milijardi eura, ali sada se postavlja pitanje kako će Europska unija vratiti navedeni iznos. Nažalost, na to pitanje još uvijek ne postoji egzaktan odgovor. Spominju se mogućnosti novih poreza na razini Europske unije, viših ekoloških taksi, povećanje iznosa koje države članice uplaćuju u EU…

Može li se očekivati koliko-toliko objektivna, transparentna i ravnopravna raspodjela ili će bogatiji dobiti više, a siromašniji manje?

- Mišljenja sam kako će se raspodjela pomoći temeljiti na europskim načelima gdje je zajednički, solidaran i kohezivan oporavak prioritet Europske unije. Ako se Europska komisija bude vodila tim načelima, nema mjesta sumnji u objektivnost pri odlučivanju te ravnopravnu distribuciju pomoći. Osim toga, najava 10 milijardi eura pomoći ide u prilog toj tvrdnji.

Koronakriza posve je narušila ekonomske odnose u svijetu, međunarodno poslovanje, menadžment,
financijsku stabilnost,
burze...
Kako se vratiti u "normalu" ili "novu normalu", o kojoj sad svi pričaju, čini se da bez državnih intervencija, od SAD-a preko Kine do EU-a i RH, to neće biti moguće...?

- Europska unija, prema procjeni, očekuje da će se BDP u drugom tromjesečju 2020. godine smanjiti za 15 % u usporedbi s drugim tromjesečjem 2019. godine. Na godišnjoj razini procjenjuje se kako će doći do smanjenja BDP-a od 7 %, ali ako se dogodi drugi val koronavirusa, te se ponovno susretnemo s izolacijskim mjerama i zaustavljanjem gospodarskih aktivnosti, mogli bismo očekivati pad BDP na godišnjoj razini od vrtoglavih 16 %. Oporavak se očekuje tijekom 2021. godine, ali bez upletanja države u gospodarske aktivnosti on će sigurno biti znatno sporiji i bolniji, kako za fizičke tako i za pravne osobe. Mislim da trenutno nema mjesta za one ekonomiste koji zagovaraju primjenu načela neoliberalne ekonomije. Procjenjuje se kako će nezaposlenost u Europskoj uniji porasti na 9 %, ovdje su posebno pogođeni nekvalificirani radnici, sezonski radnici i općenito siromašniji slojevi društva. Kod pravnih osoba najviše su pogođena mala poduzeća koja se susreću s problemom likvidnosti i solventnosti. Kako očekivati da se ti najranjiviji slojevi gospodarstva sami nose s ovakvom krizom koja je pogodila cijeli svijet? Ekonomistima je poznato kako intervencija države ima posljedice na raspodjelu resursa zato što se njome zaustavlja mehanizam raspodjele resursa koji bi se ostvario na slobodnom tržištu. To je nepobitna činjenica, no u ovakvim izvanrednim uvjetima država/Unija mora djelovati u svrhu pomoći svim članovima društva te u svrhu poništavanja anomalije koja je nastala na tržištu djelovanjem pandemije COVID-19.

Svi govore o nužnosti promjena, prilagodbe na nove okolnosti... Može li se u tom i takvom kontekstu govoriti i o novom načinu funkcioniranja menadžmenta, napose menadžmenta promjena i promjena u smislu organizacijske kulture poslovanja itd.?

- S obzirom na to da teški trenutci često donose nove prilike, vjerujem kako su mnogi poduzetnici iz ove situacije izišli osnaženi još jednim iskustvom. Nisam uvjeren kako je zbog pandemije COVID-19 došlo do fundamentalnih promjena u funkcioniranju menadžmenta (nije ni bilo potrebe za time), ali vjerujem kako su osobe koje upravljaju poduzećem postale svjesnije o nužnosti postojanja kriznog menadžmenta u poduzeću, koji je spreman na donošenje odluka u realnom vremenu u neizvjesnim uvjetima.

Za Hrvatsku je iz EU fonda za pomoć ugroženima od koronakrize predviđeno deset milijardi eura. Premijer Plenković izrazio je zadovoljstvo iznosom, no, gledajući ukupno stanje, koliko će nam ta nepovratna sredstva zbilja pomoći?

- Potrebno je prvo demistificirati iznos od deset milijardi eura, odnosno staviti ga u kontekst svakodnevnih pojava. BDP Republike Hrvatske je u 2019. godini iznosio približno 54 milijarde eura, dakle govorimo o iznosu koji je 18,5 % našeg ukupnog bruto domaćeg proizvoda. Možda je bolja usporedba da s navedenim iznosom možemo izgraditi 19 Peljeških mostova (predviđeni trošak izgradnje Pelješkog mosta je 526 milijuna eura s PDV-om). S druge strane, ako Republika Hrvatska želi vratiti cjelokupni inozemni dug, potreban nam je četiri puta veći iznos (inozemni dug u 2019. godini je 40,8 milijardu eura). Dakle, riječ je o velikom iznosu, pogotovo kada ga se stavlja u kontekst Republike Hrvatske i potrebno ga je pametno utrošiti. Fokus bi trebao biti na djelatnostima koje su pretrpjele najveće smanjenje prihoda u vrijeme pandemije COVID-19 (npr. turistički sektor, poljoprivredna gospodarstva, transport…). Pri alokaciji doznačenih sredstava uvijek moramo imati na umu kako je ekonomija sustav povezanih posuda, odnosno da smanjenje prihoda u jednoj djelatnosti rezultira smanjenjem investicija u drugoj djelatnosti, što na kraju dovodi do smanjenja zaposlenosti i u konačnici do smanjenja bruto domaćeg proizvoda, što će rezultirati smanjenim fiskalnim kapacitetom države, a to dovodi do rasta inozemnog duga… i tako cijelo vrijeme u krug. Htjeli mi to priznati ili ne, sve te "posude" direktno i/ili indirektno utječu na naše živote, kako u poslovnom tako i u privatnom smislu. Dakle, nije bit problema koliki je iznos financijske pomoći, nego kako ćemo tu financijsku pomoć iskoristiti!

Jesmo li mogli bolje proći u toj raspodjeli kriznog financijskog kolača? S tim u vezi, koje su još mogućnosti RH da osigura nužna novčana sredstva, je li to zaduživanje kod MMF-a, Svjetske banke...?

- Za Republiku Hrvatsku predviđen je iznos pomoći od deset milijardi eura, što je ukupno 1,3 % ukupnog iznosa koju EU odobrava za pomoć zemljama pogođenima koronakrizom. Mislim da možemo biti zadovoljni dodijeljenim iznosom jer moramo biti svjesni kako BDP Republike Hrvatske čini samo 0,4 % BDP-a cjelokupne Europske unije (svih 27 članica). Teško je sada odgovoriti hoće li ta pomoć biti dovoljna, no, kako i sami navodite, uvijek imamo opciju u MMF-u i Svjetskoj banci. Ne treba zaboraviti ni na plasiranje državnih obveznica na tržište kapitala, postoje domaći i inozemni subjekti koji imaju slobodna sredstva i sigurno bi bili zainteresirani za ulaganje. Osim toga, potrebno je naglasiti da još uvijek živimo u vremenu niskih kamatnih stopa, što zaduživanje čini "jeftinim", ali vjerujem kako u budućnosti možemo očekivati da će se taj trend promijeniti jer će potražnja na tržištu novca porasti zbog državnih intervencija za spas nacionalnih gospodarstava pogođenih pandemijom. (D.J.)