Magazin
INTERVJU: KREŠIMIR PETKOVIĆ

Sve se mijenja, pa i softver u našim glavama
Objavljeno 9. svibnja, 2020.
DR. SC. KREŠIMIR PETKOVIĆ PROFESOR JE POLITIČKE ETIKE I KAZNENE POLITIKE NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI U ZAGREBU

O aktualnoj krizi iz politološke perspektive razgovarali smo s dr. sc. Krešimirom Petkovićem, profesorom političke etike i kaznene politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Petković koronakrizu preživljava držeći nastavu od kuće i brinući se za dvoje djece koja se idući tjedan, kako se nada, vraćaju u vrtić i školu. Nada se i što skorijem povratku u vlastiti stan, koji je nažalost oštećen u zagrebačkom ožujskom potresu.

GLOBALNA REAKCIJA
Koronakriza traje sad već više od dva mjeseca. Što smo u međuvremenu naučili, što nismo, kako smo se kao društvo prilagodili kriznim mjerama i možemo li se uopće naviknuti na duži suživot s koronom, do pojave cjepiva, recimo...?

- Moje je znanje o samom virusu, vjerujem kao i većine vaših čitatelja, laičko. Ono što znam o njemu ovisi o medijima, a to je nezahvalna pozicija. Internet u svom najvećem dijelu dnevne produkcije ne nudi bogatstvo dobrih informacija, nego kakofoniju glasina i politiziranog neznanja za koje i dalje vrijedi ono geslo kiničke škole koje se anegdotalno pripisuje Sokratovu posjetu tržnici: ‘Toliko toga ne trebam!‘ Kako mogu znati primjerice je li virus laboratorijski ili prirodan? Je li namjerno pušten ili slučajno prešao na nultog pacijenta s nekog pasanca ili šišmiša?Je li spajanje na respirator dobro ili loše? Tek sam nedavno naučio značenja sintagmi poput citokinska oluja. Ne mogu naravno ništa govoriti ni o cjepivu jer o tome ne posjedujem interesno neokaljano ekspertsko znanje relevantno za stvaranje javnih politika. Ono što se nažalost ipak može zdravorazumski vidjeti jest nesklad između stalnih korekcija relativne statistike smrtnosti u populaciji koja postaje bitno manje dramatična i njezine senzacionalističke prezentacije, često s fokusom na apsolutne brojke, te bez usporedbe s drugim brojkama smrtnosti ili davanja relevantnih podataka o pacijentima s komorbiditetom, a to zabrinjava. Takav medijski pristup lako je povezati s fetišem snižavanja krivulje bez uzimanja drugih troškova u obzir, ne samo ekonomskih nego i zdravstvenih poput tretmana drugih bolesti u ovim okolnostima. Uz najbolju volju, na mene i dalje jači dojam ostavlja jedan istup liječnika s odjela za rak koji je rekao da od početka krize zaprimaju znatno manje pacijenata, a to nije zato što su se stope obolijevanja od raka u populaciji smanjile.

Što ipak o ovoj koronakrizi možete reći kao politolog?

- Mogu vidjeti kako se politički poredak prilagođava epidemiji. Vidim naglašen jezik kazne u javnom prostoru i želju za kaznom. Vidim lakoću ideološke interpelacije u kojoj bar neki ljudi postaju zagriženiji od same vlasti u provođenju njezinih politika. Vidim nepodnošljivu lakoću samokarantene i prekida dosadašnjeg načina života. Vidim ljude koji propituju jedni druge gdje im je maska i uklapaju se taktički u nove okvire mikropolitiziranih društvenih interakcija. Kao dugogodišnji čitatelj Michela Foucaulta, vidim da je posrijedi stariji biopolitički poredak, samo na steroidima. Biopolitika je možda žargon, ali dovoljno precizan u ovim okolnostima. S jedne strane, disciplinirana, raspoređena i izolirana tijela pojedinaca koja se nadziru i koji taj nadzor internaliziraju, a s druge strane upravljanje populacijom preko statistike i intervencijom državnih mjera u društveni milje. Vidim koncert medija - globalni koncert, da se razumijemo - marketinga i stožera kao neki oblik pastoralne moći koja vodi ljude koji traže sigurnost i boje se. Nadam se da me se neće optužiti za teoriju zavjere jer teoriju nemam. To je samo opis poretka moći ili vlasti, kako želite, donekle agnostičan prema samoj stvari kojom se opravdava, a koji prožima društvo, mijenja ne samo njegovo kretanje nego i softver u našim glavama. Agambena - riječ je o talijanskom političkom filozofu koji se bliži 80-oj - za njegov su istup u ranoj fazi krize optužili za polemičku pozu i dogmatski skepticizam prema institucionalnoj intervenciji. Mislim da je jako važan karakter i razumna mjera te intervencije.

Otkako je pandemija krenula, slušamo mantru kako nakon korone ništa više neće biti isto, da će se svijet promijeniti, i već se naveliko mijenja... Vaš komentar na sve to?

- Doista ne znam. Tko je od nas mogao ovo predvidjeti? Pretpostavljam da je to rizik života s kojim ćemo morati živjeti kao što su to potres ili vožnja automobilom. Što će se dogoditi među narodima jest pitanje za teoretičare međunarodnih odnosa. Ratovanje, metafora koju uvijek volimo u našem životu prožetom konfliktom, posebno onom međunarodnom, počiva na informacijama kojih, ponavljam, nemam dovoljno. Heidegger je pripomenuo da nas samo Bog može spasiti. U tom smislu čak i starozavjetne naracije tu i tamo ponude nešto milosti, pa i kao pouku gunđavom proroku koji je kontemplirao u utrobi kita. Bude mu žao ljudi na kraju priče, kao i Houellebecqu na kraju njegova posljednjeg romana, no to je već mistika.

Možete li ipak reći što s "dobrom starom Europom", napose EU? Što će s EU-om biti kad korona nestane sa scene?

- Što reći o Europskoj uniji nakon famoznog Brexita? Čine je, primjerice, i Mađarska i Švedska, i Hrvatska i Njemačka. Čine je društva podijeljena u pitanju, recimo, spolnog odgoja i imigracije, abortusa i slobode govora. Bitno drukčije estetike i politički svjetovi. Poredak si uporno potkopava legitimnost, što ne čudi jer ni vi ni ja nemamo utjecaj na europske politike, a to je moguće samo na jedan način - utjecajem bar malog glasa o pošteno razlučenim relevantnim alternativama onih koji vide smisao suživota. Narodi bi se kao politički demos trebali osjećati kao svoji u tom metapolitičkom poretku, unatoč svim razlikama u društvima. Toga nema. Gotovo nitko baš ne voli EU, ponetko od nje ima koristi, a sada čini se ni to. Dakle, kriza nije donijela ništa dobro Europskoj uniji. Možda je najpogodnija paradigma za tumačenje njezine sudbine Andersenova bajka koju rado čitam djeci. U njoj se cijeli politički poredak od sluge do vladara pa zatim do naroda koji istinu vidi, ne usudi tu istinu iskreno izgovoriti. Istinu iskaže jedino dijete, parezijast, onaj koji baca istinu u lice svima i narod u subverzivni smijeh, a kaže je jer nema posao koji može izgubiti niti se boji toga što drugi misle. Kaže, kako je poznato, da je car gol.

Puno se govori i o tzv. novoj normalnosti (New Normal), napose u okvirima izvanrednog stanja i poduzetih kriznih mjera, ali i u okvirima dugotrajnog suživota s koronom. Kako zapravo objasniti značenje toga pojma u užem i širem smislu?

- Slažem se s jednim antropologom, Carlom Caduffom, čiji mi rad nije bio poznat ranije, a koji je napisao da bez presedana nije epidemija, nego globalna reakcija na nju i da u konačnici ne možemo jasno reći zašto nešto uzimamo kao činjenicu života, a drugo kao predmet hitne intervencije javnog zdravlja. Bojim se da ostaci tog neobičnog pristupa ne uđu u novu normalu. Kao predavač političke etike i analitičar kaznene politike, primjećujem snažnu moralizaciju javnog diskursa, jezik kazne i politikantsko povezivanje korone s drugim dežurnim temama poput obiteljskog nasilja. Ništa mi se od toga ne sviđa.

PORUKE I METAFORE
Ako pogledamo u, primjerice, povijest književnosti, Susan Sontag je pisala o "bolesti kao metafori". Koja bi još djela mogla biti referentna u ovoj situaciji?

- Najpoznatija knjiga koja govori o ovakvim situacijama jest Camusova ‘Kuga‘, u kojoj se eruditski jezuit i humanistički liječnik zajedno bore protiv smrti i zla (la mort etle mal) ili bi to trebali. Ispalo je da je doslovna, a prodaja se romana u ovoj krizi povećala, pa sam je opet uzeo u ruke s police. Počinje s epigrafom Daniela Defoea iz ‘Robinsona Crusoea‘ da se jedan oblik zatvora može predstaviti drugim, a zatim i širom afirmacijom metafore kao sredstva političke komunikacije. Naći ćete retke o tisku koji utihne i prefekturi koja ispituje, rečenice o piću kao nošenju s krizom - A vrai dire, on bouvait beaucoup (‘Pravo govoreći, puno se pilo‘) - i kafićima koji reklamiraju ‘cugu‘ kao prokušanu dezinfekciju (le vin probe tue le microbe) pa možete uspoređivati s ovim danas, npr. djeluju li kod nas prefektura i tisak zajedno i što nam to govori. Na kraju autor poručuje da bacil buboničke kuge ne umire i ne nestaje, nego spava godinama i budi svoje štakore. S tim se slažem, bar kad je riječ o metafori politike.

Za kraj, što nam to govori o Hrvatskoj?

- Bolest je za mene metafora ostarjelog i politički oslabljenog društva na ovom komadiću Zemlje gdje se ljudi koji tu žive nastoje održati, ako je vjerovati tradicionalnim političkim naracijama koje smo sapleli pa zatim donekle prosvjetiteljski dekonstruirali. Prvo su svi utihnuli, ulice su se sablasno ispraznile. Famozna krivulja sada je promijenila oblik, pa nastupa dinamika traženja, žele se okupljati dječje atletske skupine (‘fitness zajednica‘) i otvarati kazališta, polako zamjenjujući utjecatelje i starlete s maskama na svojim profilima koji poručuju da "ostanemo doma", uz inerciju prilagođenog marketinga uključujući ‘Pikasa‘ s reklame koji je u ovo vrijeme obično roštiljao na otvorenom.

S jedne strane poruke stožera i vijesti medija o prijavama i uhićenjima, patetika novih heroja i usporedbi s Domovinskim ratom, sve do crteža i pjesmica djece o Viliju i Alemki i svemu onome čime ih mediji kao i sve nas druge hrane, a s druge, u komunikacijskom podzemlju društvenih mreža, istovremeno kruže vicevi o Muji koji prska protiv krokodila jer je manja šteta nego da jedu djecu. Ne mislim dakako da je virus izmišljotina ni da je neopasan. Uz dužno poštovanje umrlima od ove i drugih bolesti, pozitivnim učincima usvojene politike i onome što nam je dobrog donijela i naučila nas - stvari su rijetko kad crno-bijele - jedna je kratka riječ, koja opisuje razvod sadržaja od forme, po meni najprikladnija za opis situacije u Hrvatskoj, a i šire. To je farsa. (D.J.)
Heidegger je pripomenuo da nas samo Bog može spasiti. U tom smislu čak i starozavjetne naracije tu i tamo ponude nešto milosti...
Možda ste propustili...

RASIZAM: AMERIČKI CRNO-BIJELI SVIJET

Jedan san i milijun noćnih mora

EUROPSKA RASKRIŽJA: OD MARKSA DO KORONE I NATRAG

Uzroci mnogih današnjih problema kriju se u našoj nedavnoj prošlosti

KRATKO I JASNO: DRAŽENKA PLEŠKO

Domaća parfemska industrija sve je jača

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana